Krajem tjedna tiho je, bez fanfara, ali snažno u poruci otvorena 25. sezona Kazališta Ulysses na Brijunima predstavom "Majke", autorskim projektom Kolektiva Igralke i redateljice Rajne Racz. Ovo nije predstava o majčinstvu, već o njegovu mogućem izostanku. Nije ni lamentacija ni glorifikacija. Umjesto toga, "Majke" su precizna, duboka i poetski strukturirana kazališna refleksija o pravu na izbor. O odluci. O (ne)majčinstvu. Racz je predstavu počela raditi s malim djetetom pa joj je tema bila bliska, a sve to dok je doktorirala autobiografske diskurse o majčinstvu. Sve se, kaže, složilo - život i umjetnost rijetko se ovako čvrsto isprepletu.
Od "Yerme" do "Majki": majčinstvo kao praksa otpora
- Za mene majčinstvo više nije biološki pojam, nego etički okvir razmišljanja. Moje dijete ima 14 mjeseci, htjela sam ga imati, to sam planirala i željela. Za mene je to potpuno nova perspektiva brige, ali i kreativnosti. Možeš iz početka zapravo proživjeti cijelo djetinjstvo. Zapravo prvi put gledaš svijet iz početka. Evo, mislim da mi je to od majčinstva najznačajnije, ponovno gledanje svijeta iz početka - kaže Racz na početku razgovora. Objašnjava pojam mothering koji dolazi iz feminističke i poststrukturalističke teorije, njezina akademskog jezika, a odnosi se na ideju da je majčinstvo praksa, čin skrbi, empatije i solidarnosti. I da se kao takvo suprotstavlja strukturama moći.
- Kad sam to shvatila, bila sam oduševljena. Mothering kao teorijska misao prekrasno se opire patrijarhatu, ne kao ideološka borba, nego kao svakodnevna, nježna praksa njege. I meni je to bilo, kad sam shvatila, onako: "Wow, kako prekrasna je uopće misao. Ti odlučuješ zapravo nekakvom skrbi, brigom, empatijom i solidarnošću i pokušaš zaliječiti postojeće strukture. I meni je to kao teorijska ideja majčinstva super - kaže Racz.
Tijekom rada na predstavi Racz je postala majka. Iskustvo koje ju je, kaže, preplavilo.
- Najviše me pogodila činjenica u kojoj se mjeri ne priznaje koliko je to teško. Majčinstvo se ili romantizira ili demonizira. A istina je zahtjevna, stvara kaos, istodobno izluđujuća i čudesna - naglašava.
Predstava iz nužde, potreba iz dubine
Projekt nije ona inicirala, već ga je pokrenuo poziv članica Kolektiva Igralke koje su poželjele raditi predstavu nakon što su pogledale Rajninu "Yermu". One nisu majke, ali su u srednjim tridesetima i osjećaju da im istječe vrijeme. Ne biološko, nego socijalno i simboličko.
- Opsesivno su razmišljale žele li biti majke ili ne, i to ih je tjeralo u proces. U predstavu nisu htjele unijeti iskustvo majčinstva, nego iskustvo odluke o majčinstvu. Ovom predstavom pokušavaju doći do nekih odgovora i vidjeti je li to nešto što im je nametnulo društvo, jesu li one prva generacija koja ima stvarni izbor, mogu li si to priznati, i što je sve nalijepljeno na tu temu. Cijeli taj proces bio je dosta drukčiji jer su se one bavile nečim što sada trenutačno osjećaju, paralelno su gledale na probama moje majčinstvo, a još je jedna od članica ostala trudna - dodaje Racz.
Tako je nastala trilogija o ženama: nakon predstava "Bakice" i "Cure", "Majke" zatvaraju krug. Pitanje majčinstva pritom nije tretirano kao sentimentalno područje intime, već kao pitanje izbora, autonomije, društvenih normi i historijskog trenutka.
Dokumentarno i mitsko: kako izgleda muzej (ne)majčinstva?
Predstava "Majke" nije klasična narativna drama, niti je samo dokumentarna. Racz je opisuje kao imaginarni muzej majčinstva, strukturiran kroz tematske prostorije. U svakoj prostoriji publika se susreće s jednom dimenzijom (ne)majčinstva – od tjelesnosti, prirode i ekologije, do straha, nasljeđa i nacije.
- Predstava je rađena kao dokumentarno kazalište, no mene više zanima poetsko kazalište pa nam je ideja bila kako spojiti to dvoje. Ja sam htjela raditi predstavu o majčinstvu iz perspektive nečeg mitskog, nečega što postoji oduvijek, ali kroz dokumentarno što je prisutno sada - kaže nam.
Za potrebe predstave prethodno je provedeno istraživanje u suradnji s Odsjekom za kulturologiju u Rijeci, odnosno u suradnji s Dunjom Matić Benčić. Na javni poziv javilo se više od 70 žena u samo dva dana, pa su prijave morale biti zatvorene. Uz pomoć studentica, članice kolektiva intervjuirale su desetke žena: majki, onih koje to ne žele postati, ne mogu ili se još nisu odlučile.
- Uz to, organizirale smo kružoke gdje smo pozivale žene da s nama čitaju određenu teorijsku literaturu o majčinstvu. Dovodile smo različite feministkinje iz Zagreba i Slovenije, susretale se preko Zooma i tad smo vidjele koliko je velika potreba da se o majčinstvu govori. Mi toga nismo bile niti svjesne. Žene jako žele govoriti o marginalnim iskustvima majčinstva. Teško je govoriti o majčinstvu, to je bojno polje. I meni je to bilo zanimljivo: ući u koštac s tom temom i pitati se kako joj uopće pristupiti, a da to ne bude sentimentalno i površno - naglašava.
Odgovori su kodirani, analizirani i pretvoreni u kazališni materijal. No, predstava nije prepuna brojki i sociologizacije.
- Htjeli smo poetičnost, ne statistiku. Željeli smo stvoriti prostor misli, a ne ideologije. U predstavi se glasovi žena pojavljuju kroz zvučne instalacije, a strukturirana je kao muzej majčinstva u kojem prolazimo tematskim prostorijama koje su se najviše spominjale u intervjuima. Ključna pitanja bila su: što je prirodno, što je normalno, pitanje tijela, pitanje sebičnosti i nesebičnosti. Sve su to bile vrlo intrigantne teme - objašnjava Racz.
Što se sve našlo u muzeju?
- Na ulazu u kazališni muzej publika čuje osobne ispovijesti izvođačica. To su iskrene, sirove, osobne refleksije na pitanje: zašto želite raditi predstavu o majčinstvu? Uslijedile su "prostorije", tematski segmenti koji su proizašli iz intervjua. Predstava počinje osobnim pričama djevojaka iz kolektiva. Na početku procesa sam im postavila pitanje: "Zašto želite raditi predstavu o majčinstvu?" Svaka je napisala monolog i time počinje predstava. Njihove osobne perspektive bile su nam polazišne točke. Nasuprot njihovim pričama, imamo te "veće" teme koje su se iskristalizirale tijekom intervjua - naglašava.
Prva velika tema je pitanje prirodnosti i normativnosti.
- Žene su se pitale je li majčinski osjećaj nešto što bi trebale imati? Ili nešto što su naučile da bi trebale imati? I što se događa kad žena u 35. ili 36. godini osjeti pritisak, pa iz "dužnosti" odluči postati majka - govori redateljica. Ta pitanja, uključujući ekologiju, čine prostoriju koju su u kolektivu nazvali ironično "prirodno-normalno".
Tu se spominje i pitanje ekologije, često prisutno kod žena koje ne žele imati djecu.
- Zašto recikliramo ako ćemo sve poništiti time što dovedemo još jedno ljudsko biće na svijet? Nismo htjele da ekologija bude predstavljena plakatno. U predstavi postoji scena gdje govorimo o ekologiji kroz prizmu životinjskih majki, na primjer morskih kornjača koje izumiru. Time se bavimo pitanjem što se događa životinjama, a ne samo ljudima - dodaje Racz.
Druga velika tema je nacija, rađanje i rat kao oblici društvene kontrole.
- U intervjuima se često ponavljala rečenica "Što ako dođe rat?" Posebno sada, kad se u Hrvatskoj ponovno govori o uvođenju vojnog roka, kad se ministar demografije pita tko će nositi oružje ako ne bude djece? Strah od rata bio je prisutan u gotovo svim intervjuima. Pitale smo se što znači biti majka u ratu. Je majka uvijek bila u ratu? Predstava je, rekla bih, izrazito antiratna. Htjele smo progovoriti i o tome kako majke gledaju na rat i koja je njihova pozicija - ističe redateljica.
Matrescencija, pojam koji opisuje proces postajanja majkom, identitetsku transformaciju, treća je velika tema.
- To nije trenutak poroda, to je cijeli proces redefiniranja sebe. A kako mnoge od izvođačica nisu majke, govorile su iz pozicije kćeri i izražavale matrofobiju, strah da ne postanu kao svoje majke. Taj sukob između želje da se ne ponovi stari obrazac i pitanja što bi bila alternativa, bio je vrlo prisutan - objašnjava Racz.
Osamljenost kao strukturalna posljedica
Kraj predstave donosi prostor zajednice ili, bolje rečeno, njezina nedostatka.
- Kao mlada majka bila sam šokirana koliko postaješ nevidljiva. Koliko si sama. Statistike to potvrđuju: 80 posto žena osjeća se usamljeno nakon poroda, trećina ih je svakodnevno više od osam sati sama s djetetom, a 85% traži veću podršku. Malo se o tome govori jer te odmah etiketiraju kao da "nešto nije u redu". Ali to je stvarnost. I što ako ti se majčinstvo ne svidi? Može li se to reći naglas? To su pitanja koja smo otvorile - dodaje Racz.
Kazalište koje stvara prostor, ne zaključak
"Majke" nisu kazalište koje servira stavove. Predstava je istovremeno osobna, društvena i mitska. Dokumentarna i poetska. Nježno smiješna, ali i bolno iskrena.
- Predstava je smiješna i tužna, i mislim da smo uspjele spojiti dokumentarni i mitski sloj. Tema je mnogo, nismo mogle sve obuhvatiti, ali mnogo toga jesmo. Predstava nije duga, ali je zgusnuta. Dramaturgija muzeja majčinstva funkcionira jako dobro jer vodi publiku imaginarnim prostorom koji u stvarnosti ne postoji, a to je muzej majčinstva. I kroz slike, pokret, glazbu otvaramo misli, a ne nudimo ideologiju. To nam je bilo jako važno: ne dati odgovore, nego otvoriti dijalog - zaključila je Racz.
Predstava "Majke" igra na Brijunima u sklopu Kazališta Ulysses tijekom ljeta 2025., a potom nastavlja turneju Hrvatskom i regijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....