Eugene Ionesco u našem je teatru stalan gost. Što se kaže, ne treba brinuti za svoju budućnost, premda ga, dakako, nema. Ionesco je mio i novoj, i srednjoj, i starijoj generaciji redatelja. Pamtim u protekle tri-četiri godine pola tuceta predstava. Hrvoje Korbar režirao je 2019. "Ćelavu pjevačicu" u Teatru &td, gdje je Ivan Planinić 2021. režirao "Kralj umire", komad koji je zapravo nastavak "Nosoroga", koji je pak iste godine na Brijunima režirala Lenka Udovički. Lani je pak "Stolice" u dubrovačkom Kazalištu Marin Držić režirao Dario Harjaček i sad je eto Suzana Nikolić postavila "Ćelavu pjevačicu" kao prirodno komornu predstavu, za koje publika sjedi na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Svim tim režijama zajedničko je suvišno naglašavanje da je posrijedi Ionesco. Možda bismo za početak svi trebali zaboraviti na to što se o njemu podučava u školi i na fakultetu i pomisliti da je pred nama novo djelo nepoznatog mladića. Možda bi tad postalo bistrije da se dijaloge recimo iz "Ćelave pjevačice" ne treba ničim pojačavati. Posrijedi je normalna konverzacija, nikako "apsurdna", barem ne za igru.
Apsurd učenja jezika
Režija je uspjela utoliko što igra izaziva smijeh, a neuspjela utoliko što se odviše trudi naglasiti činjenicu da pisac parodira semantiku. Sumnjam, znači, da je ikakva njegova namjera uopće relevantna danas. Prvo, otkud znamo što je doista mislio dok je pisao taj prvi svoj komad? Nije ga, naime, dostigla trauma učenja stranog jezika tek tada, s engleskim. Rumunj je rodom, trebao je prvo dakle uroniti u apsurd učenja francuskog jezika. Ukratko, Ionesco ne iskrivljuje jezik i ne iskrivljuje logiku zato da bi nešto time postigao, nego zato što se to neizbježno događa u našoj komunikaciji. Onako kako mi jedni druge ne slušamo, niti ćemo slušati, tako se, u pojačanom modu, ne slušaju i ne razumiju ni Ionescovi solidni građanski likovi.
Nisam najsretniji s kostimima i scenom što ih je kreirala Ana Savić Gecan. Nekako je sve to sirotinjski i zakrpano. Tipična engleska obitelj ovdje je nekako odviše ofucana, a na sve kao da je palo jesenje lišće, drugih boja kao da nema. Još jedna iskrzana sjedeća garnitura, da se po njoj premeću glumci, kao da gledam devetnaestu "kanape-režiju" Bobe Jelčića.
Dramaturški gledano, predstava prati tekst, a nešto je odviše dramatična, da ne kažem pretjerano značajna, glazba Alena i Nenada Sinkauza. Scenski pokret Šimuna Stankova isto je jedan niz etida koji glumcima ne donose potrebno stanje sabrane nesabranosti, nego ih ometaju.
Bolji dio režije jest posvećen glumi. Budući da je i sama iskusna glumica, redateljica je prepustila kolegama da razviju početni impuls, ako su za taj impuls osjetili da ih vodi u ulogu. Gledao sam predstavu dok je još glumački neizigrana, pomalo neugođena, no već je sad jasno da će, bude li se igrala redovito, postajati sve skladnija.
Isključen iz događanja
Publici odmah lako priskoči u pomoć Sreten Mokrović kao Gosp Smith, jedan drag muž i domaćin, koji svoju suprugu Gđu Smith neizmjerno voli kao jednu dosta neizbježnu pojavu, na koju se svikao toliko da je ne razlikuje od namještaja. Srdačan, glasan, Mokrovićev lik je zapravo posvema isključen iz događanja, osim kad se sam uključi, a to opet nitko osim njega ne primjećuje. Gđa Smith Nataše Dorčić toliko je ispočetka napeta da joj nema dalje, s vremenom postaje manje marioneta i ta je preobrazba, sitna, ključ uloge, koja će isto rasti. Gosp Martin Adriana Pezdirca na rubu je karikature, a drugom linijom u pozi duševnog bolesnika. Ponešto i on pretjeruje, ali opet lijepo igra tu jednu gotovo gadljivu posustalost. Gđa Martin Ive Kraljević, slično poput Mokrovićeva Gosp Smitha, začas izaziva smijeh u publici, no do konca je manje spretna u ulozi od njega. No i ona će se uravnotežiti u prirodnijem tonu s vremenom. Služavka Mary Hrvojke Begović isto je pomalo odviše napadno skrojen lik, no uspio, jer daje jednu sado-mazo notu. Predstavu definitivno čini vitalnom gluma Matea Videka kao Vatrogasnog Kapetana. Dugo nisam čuo bolju "Hunjavicu", još u nekom mjesnom kajkavskom govoru. Igrajući jednog posve običnog vatrogasca, štoviše domaćeg, Videk je najplastičnije zapravo naglasio otuđenje među likovima.
Predstava, ukratko, koja će imati publiku, jedino ne znam koliko nje. Povoljno je to što se mladež koja je činila većinu u publici smijala od srca, očito ne znajući o komadu ništa, a preveo ga je slavni Vlado Habunek, koji ga je i postavio u Zagrebu još pedesetih godina prošloga stoljeća. Tu je i Kušanov prijevod…