PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

‘Drama o Mirjani i oko nje‘: Dojmljiva predstava, a sve u skromnim uvjetima, pristojno i hrabro

Predstava ”Drama o Mirjani i oko nje”
 Vedran Peteh/Cropix
Ivor Martinić je sam režirao "mono", komornu inačicu svoje rane uspješnice o Mirjani, s tri glumice

Bračanin Ivor Martinić (r. 1984.) rano se proslavio, svojim drugim praizvedenim tekstom, "Drama o Mirjani i oko nje", koji je bila režirala u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu Iva Milošević, a naslovnu ulogu zaigrala je glasovita Mirjana Karanović. Iste je godine ta njegova obiteljska drama zaigrala u zagrebačkom HNK, u režiji Anje Maksić Japundžić. Nisam ga tad osobito hvalio, čekajući da vidim je li posrijedi talent koji će se realizirati ili je posrijedi tek jedno prolazno iskrenje mladenačke energije. No, već sljedeća njegova praizvedba, godinu poslije, drama "Moj sin samo malo sporije hoda", u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih i režiji Janusza Kice, uvjerila me da smo dobili iznimnog pisca, čiji se talent najprije čita u tome što umije napisati ženski lik kao gotovo ni jedan dramatičar pisac prije njega, pri čemu mu kao jedini uzor može poslužiti zapravo jedino Krleža. Martinić nije dakako Krleža, nego je, formulirajmo to tako, "tih" pisac, diskretan i naoko neambiciozan, udaljen od takozvanih velikih tema, velikog čovjeka i velike politike.

Čitanje ženske duše

Njega eto zanima dubinsko čitanje ženske duše, prosječne rekao bih ženske duše, u čijoj prosječnosti pronalazi zapravo nadmoć nad životom kakav muška duša nikad ne daje, ni prosječna niti ona herojska.

Takvo "obično" prikazivanje ženske egzistencije dao je i u drami "Bojim se da se sada poznajemo", praizvedenoj u zagrebačkoj Gavelli godine 2014., u režiji Miriam Horwitz i koprodukciji Theatre und Orchester iz Heidelberga. Najzadnje sam o njegovim djelima pisao prije dvije godine, kad je Zagrebačko kazalište mladih produciralo, u režiji Aleksandra Švabića, njegovu dramu "Dobro je dok umiremo po redu", isto jednu, rekao bih, melodramu..

image
Marina Redžepović, Maja Posavec, Ivana Krizmanić
Vedran Peteh/Cropix

Ivor Martinić danas živi u Barceloni, u nas i okolici zaigralo je deset njegovih drama, igraju se dakako i u bijelom svijetu, a za Južnu Ameriku bismo mogli kazati da se tamo proslavio. Eto, dakle, još jednoga našijenca koji je uspio u bijelom svijetu.

"Drama o Mirjani i oko nje" poslužila je nedavno za scenarij filma "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste te je pisac postao važan eto za hrvatsku kulturu i više negoli je mogao očekivati, osobito dakle otkad ju je napustio, makar privremeno, ne znamo.

Sad je u Teatru &td sam režirao "mono", komornu inačicu te svoje rane uspješnice o Mirjani, gdje su na sceni samo tri glumice. Zapravo, nije posrijedi verzija, negoli novo tkanje, osobito scensko, koje se poigrava s kazalištem kao takvim. Praveći od vlastite drame jedan neutralan katalog dramskih pozicija, Martinić je težište s pisanja prebacio na kazališni čin, kao, rekao bih, rizičniju umjetnost za egzistenciju umjetnikovu. Ukratko, lakše je pisati likove negoli ih glumiti, lakše se tekstom susresti sa svijetom. Pisac se može povući iza raznih semantičkih ograda, iza društvenih normi pa i građanske privatnosti, no glumac uvijek osvane ogoljen na sceni i u njegovu radu privatnost ne postoji.

image
Vedran Peteh/Cropix

Mirjana je još mlada žena, koja misli da je sredovječna, te se na neki način odriče života u korist jedne općenite potrebe za bijegom u banalnosti. Ovdje se ne konstituira kao lik negoli kao okidač za život stvarnih žena, ovdje glumica na sceni. Tri dakle akterice sve su protagonistice, Ivana Krizmanić, Marina Redžepović i Maja Posavec, te se "prijavljuju" publici kao privatne osobe, otkrivajući koliko imaju godina i što će raditi sada. One unaprijed ne znaju koju će ulogu u samome tekstu predstave zaigrati, jer izvlače papiriće koji im diktiraju pozicije i raspored replika. Sve tri su i Mirjana, i njezina kći Veronika i njezina majka Violeta, a najviše su one same, u dobi približno Mirjaninoj. Dakako, one ne govore vlastite replike niti se referiraju na svoj privatni život, ali gledatelj osjeća da je riječ upravo o tome - koliko su one privatno u tom liku jedne ni sretne ni nesretne žene koju muči banalnost života.

Međusobno se hvale

Predstava je na kraju prekratka, pedesetak minuta traje, igra u Polukružnoj dvorani, za samo četrdesetak gledatelja, pod statičnim, dobro odmjerenim svjetlom, za običnim stolom s tri stolca i crnim zidovima oko sebe, u teatralnoj praznini.

image
Tri su akterice jedine protagonistice, Ivana Krizmanić, Marina Redžepović i Maja Posavec, te se "prijavljuju" publici kao privatne osobe, otkrivajući koliko imaju godina i što će raditi. Ne znaju unaprijed koju će ulogu u samome tekstu predstave zaigrati, jer izvlače papiriće koji im diktiraju pozicije i raspored replika
Vedran Peteh/Cropix

Glumice preuzimaju naizmjence uloge majke, bake i kćerke, a čitaju s papira i didaskalije, uvodeći dakle u predstavu i autora teksta, kao lik kojega nema na sceni, ali vreba tu negdje u pozadini, kao i svi ostali odsutni muški likovi, Mirjanin bivši muž, Veronikin dečko i Violetin muž.

Violeta, 70-godišnjakinja, umire u radnji koje nema na sceni, a glumice koje su je igrale ostaju da se snađu s eto jednim likom manje. Smrt kao minus postupak, neobjašnjiva i nesaglediva. Taj strah od smrti, od gubljenja identiteta starenjem igraju tri glumice dojmljivo, odmjereno, iskreno, strasno čak rekao bih.

Jedino što smo prije toga "privatno" doznali od njih jest da se međusobno hvale kako dobro pjevaju, pri čemu Marina i Ivana osobito hvale Maju Posavec koja zbilja vodi lijepu i pjevačku karijeru, uz glumačku. Po sredini predstave dogodi se da sve tri zapjevaju, uglas, a toliko su skladne i lijepih glasova, točne intonacije da shvatiš kako njihovo međusobno glađenje komplimentima nije poza negoli istina. Opet, dakako, sama gluma je određena poza i umjetno stanje, i o tom je zapravo predstava. Kako glumiti a ne glumiti, kao preživjeti glumu i istodobno ne odreći se stvarnoga života. Dojmljiva igra, dojmljiva predstava, a sve u skromnim uvjetima, skromnim kostimima, pristojno i hrabro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. listopad 2021 20:22