Oduševila me predstava “Macbettu” talijanskoga redatelja Alessandra Serre u produkciji Teatra Sardegna iz grada Cagliaria, glavnoga i najvećega na talijanskom otoku Sardinija.
Kazališnom kritičaru senzaciju donosi već sama činjenica da gleda predstavu u novome jeziku, koji još nije čuo s pozornice. Sardski jezik zvuči kao kakav zaoštren, prgav, olovan talijanski i ima u njegovoj ekspresiji nečega tvrdog a melodioznog istodobno. Nisam jedino čuo nov jezik, nego sam i prvi put pogledao ovu “škotsku predstavu”. Shakespeareova “Macbetha” nikad nisam gledao u teatru jer se zapravo igra jedino iznimno. Ta njegova najkraća i najkrvavija tragedija navodno je “ukleta” (glumci navodno umiru, kulise se ruše) pa je kazalištarci nerado oživljuju, a čak je eto i nerado zovu pravim imenom. U nas je, koliko znam, od osamostaljenja jedino Jakov Sedlar, 1995., postavio ovu dakle “škotsku predstavu”. Prije toga režirao ju je Georgij Paro godine 1972. u Gavelli, kad sam dakle imao tri godine.
Bilo kako bilo, Festival svjetskog kazališta i drugi put ove sezone počastio nas je izvanrednom kazališnom umjetninom. Poslije “Pet lakih komada” švicarskoga redatelja Mile Raua, u izvedbi belgijske skupine Campo, dočekali smo ovu čiju je režiju, scenografiju, kostimografiju i svjetlo osmislio Alessandro Serra, a izvode je Fulvio Accogli, Andrea Bartolomeo, Leonardo Capuano, Giovanni Carroni, Andrea Carroni, Maurizio Giordo, Stefano Mereu i Felice Montervino. Ne znamo tko igra koga, jer u knjižici ne piše, nismo mogli podjelu naći niti na stranicama teatra koji je predstavu producirao, a nisu se potrudili ni talijanski kritičari. Mogao bih nagađati, ali kako da ustanovim koji je od dva jednaka ćelavca koji?
Ne znam tko dakle igra Mabcbetha i ljuti me to. A igra ekspresivno, jasno, nezapitano, a opet uvjerljivo i sugestivno.
Gledamo frenetičan, mračan, a opet poticajan inzularni inferno, gdje igra svjetla i tame teče jednako dramatično koliko i igra glasova i pokreta. Svega dakle osmero glumaca iznosi tragediju, ovdje svedenu na mušku čast, gdje Lady Macbeth, koju igra za glavu viši muškarac od ostalih (svi akteri su u tradiciji elizabetanskoga kazališta muškarci), i nema neku osobitu ulogu.
Kao da je Sardinija odviše patrijarhalna sredina da prihvati kralja ovisnog o ženi, pa je njezina zapravo glavna funkcija - inspiratora niza zločina, posve potisnuta u drugi plan. Macbeth je ispao zapravo lošiji čovjek nego što jest (a daleko od toga da bi bio dobar).
Međutim, radnja kao da postaje nevažna u sudaru s vizualnim identitetom ove ne preduge predstave. Scenu krijepe i oživljuju nizovi vratolomnih gegova, gdje su svi akteri u nekom trenutku neka od triju vještica-proročica, a njihovo sitno koracanje, u duhu crtanih filmova, kombinirano je s jednostavnim, crno-bijelim kostimima koji uglavnom parafraziraju sardsku narodnu nošnju.
Prašina, metalni stolovi-paravani što ječe pod udarcima, jaki glasovi, čarolija Lady Macbeth koja klizi nagore kao duh - slike se duboko usijecaju u memoriju i ondje ostaju.
Znači, pred nama je visoko estetiziran proizvod, gdje je svaki pokret pomno osmišljen, mizanscen superioran i nevjerojatno bogat, glumački glasovi snažni i presvučeni uzbudljivim pathosom, a cijelo zbivanje, među ostalim, napučeno i mučnom i dubokom tišinom.