ZAGREBAČKE KRONIKE

DRUŠTVENI ŽIVOT U ZAGREBU 1929. To više nije gradić s ruba Monarhije, nego živahna metropola. Na novom kupalištu na Savi organizira se i izbor za miss

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.11.2017. u 22:00

 

Ljeto je u Zagrebu, godina je 1929... Ne tako davno, u centru Zagreba mogle su se sresti Ivana Mažuranić, koja će se nakon udaje za gospodina Brlića preseliti u Brod na Savi, Marija Jurić Zagorka, novinarka Obzora, gluhonijema slikarica Slava Raškaj, koja je početkom stoljeća pohađala slikarski atelje Bele Csikosa, i kazališna zvijezda Ljerka Schram.

Međutim, u lipnju 1929. Slava i Ljerka odavno su mrtve, Ivana sve rjeđe posjećuje roditelje, a Zagorka serijalizira napete romane u Jutarnjem listu. Nema više ni Zofke Kveder, feministkinje koja je izuzetno iritirala Antuna Gustava Matoša, jer je Zagrebom hodala u muškim hlačama i navodno nakon žustre rasprave zveknula šamar Miroslavu Krleži.

 

Kratke frizure

Zagreb Edvine pl. Podolsky, junakinje romana i kazališne predstave “Faraon iz Ilice je mrtav”, više nije gradić s ruba Monarhije, već živahna, rasplesana metropola, nad kojom se, doduše, nadvila mračna sjena šestjanuarske diktature. Stanovništvo buja, niču novi kvartovi poput Peščenice, Volovčice i Trešnjevke, rađaju se tržnica na Dolcu, hotel Esplanade, Zoološki vrt i kupalište na Savi. To je grad premijere “Gospode Glembajevih”, a uskoro i praizvedbe “Orašara” u Narodnom kazalištu na trgu kralja Aleksandra. Zagreb je grad kavana, među kojima je pravi dragulj kavana Corso, zabilježena na jednom od najranijih filmskih zapisa Josipa Halle, pionira hrvatske kinematografije. Sagrađena je na mjestu nekadašnje kuće Ferdinanda Budickog, poznatog po tome što se gradskim ulicama prvi provozao automobilom.

Upravo se zahuktala era kratkih djevojačkih frizura, haljina do koljena, veličanja “športa” i svakojakih “športskih” aktivnosti, što su se promovirale do iznemoglosti. Sve brojniji tenisači rekete su kupovali kod Jesenskog i Turka u Jurišićevoj ulici, a djevojke su u Maksimiru igrale golf u ultramodernim svilenim ”pijamama”. Te, 1929., bila je i jedna od rijetkih sezona zagrebačkog kriketa, što je na svojoj ilustraciji u reviji Svijet ovjekovječio legendarni Otto Antonini, koji je najviše volio crtati ljepotice u automobilima i na motociklima - slaveći “novo, novo doba”. Zagrebačke gospodične jedva su dočekale ljeto u gradu da mogu pokazati svoje nove kupaće kostime marke Jantzen, omotati se modernim remenčićima i maramama geometrijskog uzorka te namazane Elida kremom za sunčanje zablistati na kupalištu na Savi.

Vrhunac će tog komešanja biti lipanjski izbor za Miss Save, na kojem će se gužvati desetak tisuća ljudi, dok će djevojke paradirati na za tu priliku napravljenoj pozornici. Grad će danima živjeti za izbor najljepše “savske” djevojke, svatko će se kladiti na svoju favoritkinju, a cijelu će manifestaciju organizirati i u žiriju sjediti novinari. Kamere Stella filma zabilježile su prolazak najljepših djevojaka glavnim gradskim ulicama, u kabrioletima ukrašenim cvijećem. Otkako je Zagrepčanka Štefica Vidačić postala miss Europe gotovo da nije bilo ljepotice koja nije sanjala o sličnoj sudbini, premda je to bio veći mamac za siromašnije djevojke nego za one koje su, poput Edvine Podolsky, bile iz bogatih i uglednih obitelji. U Malom kazalištu tog ste sparnog ljeta mogli pogledati “Subotu u Savskom gaju”, lakrdiju Franje Arnolda u režiji Ace Biničkog, o ljubavnim parovima što se sklanjaju u “zloglasni podsusedski etablissement”, a potom otići na koncert u novom tuškanačkom paviljonu i hladiti se pivom iz obližnje gostionice “Stošić” ili iz nedaleke “Dobre mamice”, gdje ste se mogli osladiti i odojkom s ražnja, koji je redovito vrtio vlasnik Slavko Pepelar.

 

U rashlađenom Kinu Tuškanac igrali su danas zaboravljeni “Moć nakaze”(Pratermizzi), kao i “Kontesa Djavolica”. Tog ljeta osvježenje se rado tražilo i u izletištu Šestine, gdje se “u svako doba nudila topla i hladna hrana, kao i domaća i vlastelinska vina, nedjeljom šintelbratni...” Za “noćne ptičice” u Kabaretu Bar-Pik plesale su svake ponoći “internacionalne ljepotice”... A kada bi se dobro raspoloženi muževi vraćali kućama u sitne sate bijesne bi ih supruge “dočekale kišom lonaca, kuhača i jastuka kroz prozor na ulicu”, o čemu nas izvještavaju novine.

Matrone koje su večeri provodile u kućama, slušajući nostalgične šlagere na Edison Bel-Penkala gramofonima, u modernim su “frigidaireima” hladile domaće sokove kupljene kod Žganjera na Kaptolu. Zagreb je u to vrijeme grad prostranih, moderno opremljenih kavana, u kojima se priča o “nadolazećoj smrti tihog filma”, o osmom uspjelom preletu cepelina preko Atlantika, o premijeri “Male Floramy”, o liječniku Petru Richteru koji je zbog ljubavnice otrovao ženu, o udovici iz Budimpešte, koju je duh pokojnog muža nagovorio da se ubije, o “prerevnom čuvaru” pred kojim je navodni mrtvac ustao iz lijesa te se s nestrpljenjem iščekuju nastavci Zagorkinih “Plamenih Križara” u Jutarnjem listu.

Tajanstveni grafolog

U kavani Medulić, kao i u novootvorenoj kavani Jelačić (radi do 4 sata ujutro!) mogli ste slušati gramofonske koncerte s najvećim tadašnjim hitovima, poput “Vi plavke, Vi crnke” ili “Danas pleše Marietta”, a u Oktogonu kupovati “nove električne ploče” već po cijeni od 26 dinara... Ako ste bili dobro stojeći, u brojnim stranim zastupništvima mogli ste naručiti automobil (kojih, doduše, nije bilo baš tako mnogo u Zagrebu, a pogotovo u ostatku Kraljevine), poput Forda, Marmona ili Buicka, čije su “izdržljivost i akceleracija jedinstvene na svijetu”, ili se diviti više puta godišnje izložbama novih automobila u organizaciji Zagrebačkog zbora na kojima je najvažnije bilo “gledati i biti viđen”.

 

Lijepe djevojke neprekidno su šaptale o tajanstvenom grafologu hiromantu Misteru Le Terzi koji je u hotelu Royal oduševljavao nježniji spol svojim umijećem čitanja iz dlana... On, doduše, nije osvanuo mrtav poput Keopsa Ra, ali Kriminalni odsjek zagrebačkog redarstva imao je pune ruke posla. U crnim kronikama ljeta ‘29 čitamo o leševima pronađenim na tračnicama, poput krojačkog pomoćnika kojeg je netko bacio pod kotače sušačkog vlaka, o ratnom invalidu kojem je netko sjekirom raskolio glavu, o mrtvacu nađenom u tuškanačkom paviljonu, o milostivi koja je ubila svoju dvorkinju iscrpljujući je pretjeranim radom, o “kumeku koji je pred katedralom popio jod”, jer mu život nije imao smisla, o “dvojici nakresane braće što su se u Vlaškoj pobila noževima”...

Zloglasni šef policije, turopoljski plemić Janko Bedeković, mnogo se manje zamarao urbanim umorstvima, već je davao sve od sebe da uhodi dojučerašnje stranačke prvake te da političke neistomišljenike, “izdajnike kralja i otadžbine”, zvjerski muči u zgradi policije u Petrinjskoj i redovito organizira njihova pogubljenja. Vremena polako postaju olovna, život više nije tako rasplesan i raspjevan kao nekada, no i dalje se pleše u Esplanadi, na terasi kina Tuškanac, u vrtovima bogataških vila, uz glazbu Colea Portera ili Vlahe Paljetka s gramofona...

Prvi cirkus na sajmištu

U lipnju 1929. naše izaslanstvo putuje u Barcelonu na uređenje paviljona SHS-a na Svjetskoj izložbi, gdje ćemo predstaviti našu “drvnu i cementnu industriju, kao i turizam, agrikulturu, etnografiju, umjetnost...” Uz to, Londonsko arheološko društvo tog ljeta posjećuje zagrebački Arheološki muzej, tada u zgradi Jugoslavenske akademije, na Akademičkom trgu, obilazi Šestine, a završava kod neke ljubazne gospođe u vinogradu na domaćem vinu i kolačima. U Splitu se upravo postavlja spomenik Grguru Ninskom...

 

A na dječje veselje, u Zagreb, na Staro Sajmište, stiže cirkus Koloseum. Takav je otprilike bio ritam grada u lipnju i srpnju 1929., bez obzira što se nakon umorstva Stjepana Radića i uvođenja diktature ležerni život ipak mijenja te se brojni kabarei zatvaraju, a na istaknuta mjesta i ravnateljske pozicije dolaze “podobni”. A o tome da postoji još jedna mračna strana cijele priče govori Krleža, ukazujući kako zagrebačka urbanost naglo prestaje iza hotela Esplanade i pretvara se u bijedu i u radničke kućerke kojima hara siromaštvo te se cijela pozornica zadovoljnih šetača, dotjeranih djevojaka i uličnih svirača odjednom topi, čim zamaknemo malo dublje u siromašnu Trešnjevku ili u zloglasnu Kožarsku ulicu... Istražujući tajanstveno ubojstvo vidovnjaka i hiromanta mlada Edvina Podolsky, upoznat će i bijednu stranu grada, koja počinje tamo gdje zamiru zvuci glazbe iz Esplanade...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo