Autorski projekt Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića "Zagreb 2020" u podnaslovu je najavljen kao "dramski koncert". On to doista i jest: živa glazba, čudna a efektna kombinacija jazza i rock-baladizma, djelo četvorice ujedno izvođača na sceni, izravno je intermedijsko sredstvo, po njoj se ravna gluma, određuje duljina radnje, gradi dramaturgija. Predstava je koliko skladana, toliko režirana te se svija i razvija u impresivno događanje, vašar samoće s kojeg raste specifična napetost između lirske nade i epskog pesimizma, sve u igri i, ponekoj, pjesmi 21 glumice i glumca, uza svirku četvorice muzičara.
Kolo vodi Šimun Matišić, mlad klavijaturist izvanredne energije i posebna osjećaja za tempo i snagu. Izvanredno mu parira i s njim raste u završni krešendo bubnjar Fran Krsto Šercar, a na gitarama meku, ali preciznu i ugodnu pozadinu daju gitaristi Fadil Abdulov i sam Šovagović.
Predstava Gavellina, od potresa su beskućnici, igra u utrobi, za kazališni svijet, velike hale galerije Lauba, idealna prostora da se prikaže glavna tema: otuđenost. Posrijedi je, stručno kazano, imerzivno kazalište, koje briše granice između prostora za igru i prostora za gledatelje. Dijelom je i interaktivno. Gledatelji sjede uza scenu, kao i akteri međusobno razmaknuti, na rijetko posijanim plastičnim stolcima, neki glumci među njih zalaze, sam redatelj na njih i viče, tu je i pobrašnjeni klaun, efektno ga igra Nikola Baće, koji ih uznemiruje, a lik Katje, u sklopu svoje uloge, uzima od gledatelja i potpise.
Zagreb nakon potresa
Šovagović, dobri duh Gavelle i glavni kreativac, našao je u dramaturgu Mihanoviću idealna partnera, koji je dao mjeru njegovoj maštovitoj rastrčanosti. Predstava je duhovita, nježna, uobličena, skladna cjelina, utemeljena na oslobođenoj glumi mnoštva aktera, od kojih svaki u nekom trenutku postaje protagonist.
Scena jest ogoljena, nekoliko stolaca, fotelja i mikrofona, svjetlo, žute nijanse, visoki zidovi od cigle, mnogo volumena, dizajn Šovagovića i Mihanovića. Glumce je kostimirala Marita Ćopo, također očito inspirirana: svi su akteri individualizirani praktično, da se međusobno razlikuju, i u duhu lika koji tumače te i tako da se naglasi njihov fizikus.
U duhu imerzivnog i pomalo interaktivnog kazališta, ova predstava jest i terapeutska seansa. Radnju objedinjuju mjesto i vrijeme: središte Zagreba neposredno nakon potresa, dok raste epidemija a nabujala je i poplava. Protagonisti su donjograđani i gornjograđani čiju je egzistenciju katastrofa, recimo to tako, izoštrila.
Njihova ranjivost postaje ogoljena, oni su poput kuće bez prednjeg zida, njihove skrivene tuge rasule su se na cesti poput crepova, a glazba ih guši svojom energijom nade i svi zajedno se grade kao da se dogodilo nije ništa doista katastrofalno ove godine, kao što se gradi i publika, pod maskama, razdvojena i nesklona, razumno zapravo, komunikaciji međusobnoj i s glumcima.
Posrijedi je teatar tužan, sjetan, ali koji liječi dobroćudnim humorom, koji čini dobro i glumcima i publici, među kojom, opravdano, vlada u najmanju ruku neurotičan oprez prema kontaktima i razgovorima. Onako kako se akteri ne prepoznaju na sceni, nerado govore, tako se ni ljudi u publici ne prepoznaju, pod maskama, ne razumije se što kažu, ako uopće progovore…
Senzacionalan debut
Gluma je dakle izvrsna, znači da nije uniformirana negoli prirodna, spontana no umjetnički ugođena, uvezana, režirana. Svi su akteri uvijek na sceni, ne uvijek u prvome planu, negoli teku, osim jednog većeg prizora, skečevi udvoje ili utroje, o ljudima iz susjedstva sličnima ljudima (skrivenim) u publici.
Taj trenutak prepoznavanja, početnu, važnu intonaciju koja smjesta povezuje igru i publiku, budi osjećajnost iza aktualne zbilje, odmah, prvom replikom, stvara Bojana Gregorić Vejzović kao Katja, opsesivna i kompulzivna građanka, koja nadzire i provodi protuepidemijske mjere. Daje lik prisilno aktivan, posve prionuo uz svladavanje zbilje, ali koji iza te aktivnosti pretjerane, krije usamljenu dušu željnu pažnje.
Drugo sidro, kad su posrijedi ženske uloge, odmah svojom prvom replikom, a drugom u predstavi, daje Mada Peršić kao Megi. Pišem uvijek o prvoj glumi novih članova ansambla, a debut Made Peršić za Gavellin senzacionalan je. Biti a ne htjeti mjera je glume, ovdje iznjedrena s potrebnom težinom i potrebnom lakoćom. Onako kako je Katja prisilno uključena u svijet, tako je Megi iz njega isključena. Njezina pomućenost prezentnija je, ali i lirski fatalna, gotovo zagonetnija, zato svima zanimljiva.
Takva dva sidra među muškim ulogama (muški su psi, a žene mačke u zboru), protagonista krajnje uključena i protagonista krajnje isključena iz svijeta, daju Hrvoje Klobučar kao Žak i Ranko Zidarić kao Josip. Klobučar dojmljivo pjeva, a kao lik pjevača i nastupa, željan obnove, kontakata, a nesiguran, zapravo, u svoj talent. Njegova je suprotnost Josip, kojega Ranko Zidarić igra majstorski, kao izoliranog duševnog bolesnika koji je prebolio koronu.
Izvrsni su Đorđe Kukuljica kao kriminalac Džo te mlada Anja Đurinović Rakočević kao nesuđena udavača Minea. Izvrstan je i Nenad Cvetko kao Nenad Cvetko i još lijepo igraju Jelena Miholjević, Tara Rosandić, Tena Nemet Brankov, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Anica Kovačević, Siniša Ružić, Amar Bukvić, Marko Petrić, Andrej Dojkić, Janko Rakoš, Sven Medvešek i Sven Šestak.