Dundo Maroje u režiji Krešimira Dolenčića ambiciozno je zamišljena ali konfuzna predstava, a igra u prostoru kojem većina glumaca nije dorasla. Držićeva poljana otprilike je Dubrovniku što Zagrebu Trg bana Jelačića. Na njoj se ne igra već godinama, jer ugostitelji su ipak jači, i zadnja predstava koja je ondje živjela prije ovoga Držićeva klasika bio je 2000. godine Sofoklov „Kralj Edip“ Grčkog nacionalnog kazališta.
Osim što je glasoviti filozofski Prolog Dugog Nosa, Negromantov monolog o ljudima, prebacio na kraj zbivanja, Dolenčić nije mnogo intervenirao u tekst. Prvo što je problematično jest nedefinirano vrijeme.
Radnja se, dakako, događa u Rimu no kad? Očito većinom u dvadesetom stoljeću, u slatkim pedesetima, možda i u četrdesetima, a poslije jamačno u sedamdesetima, ali katkad jasno i u današnje vrijeme. Kostime je izradila Doris Kristić i pretjerala je u tolikoj eklektici. Scenom prolazi uvijek ista povorka turista, a njihov vodič improvizira uvijek na drugom jeziku.
Prestrašeni glumci
To je „komentar“ i na aktualne skupine turista s kruzera što Dubrovnikom bauljaju od ranoga jutra. Toga vodiča rutinski igra Siniša Ružić, koji na koncu započinje i Negromantov monolog, ali ga ne završava nego ga preuzima drugi glumac, Žarko Savić, koji dotad igra nijemog, zakukuljenog prosjaka što je neprestano na sceni, skuplja plastične boce te nabada štapom.
Glumci su ukočeni, prestrašeni, a neke su posve dekoncentrirale „bubice“, mikrofoni kojima su ozvučeni da se bolje čuju. Ali mnogi se nisu čuli a svi su monolozi, posebno pripremljeni i istaknuti režijom, propali, osim što je eto Žarko Savić na koncu zaslužio makar eto konvencionalno odobravanje publike.
Frano Mašković dao je nekakvog blijedog, suzdržljivog, tužnjikavog Pometa. Više je to lirik plitkih udisaja, a ne životnom energijom nafutran snalažljivac. Njegov monolog o hrani potpuno je ispao suh i nezanimljiv. Maro Martinović kao Dundo Maroje pokušao je dati jako smirenog, čak i povučenog, starijeg imućnog gospodina, bez ikakvih živih tonova. On je umoran, i slabo ga se čuje, a dogodilo se i da se frekvencija njegova glasa gotovo podudara sa frekvencijom prostora, pa je gotovo pištao ili ga je pratila jeka! Kao njegov kontrapunkt i dakle sluga nastupio je Nikša Butijer, kao Bokčilo: on je vitalan, samouvjeren, glasan, samozadovoljan. Odjeven je međutim kao nekakav suvremeni siledžija i pretjeruje u vici, ali je eto ipak donio ponešto života na scenu.
Filip Detelić kao Maro Maroje, rastrošni sin, isto se trudi i zanimljiv je glumac ali također previše viče i ima velikih problema sa Držićevim jezikom.
Držićev jezik na umoru
Općenito, jezik je najtanji dio predstavljanja. Izgovara se mehanički i bez nijansi. Kao da je, u stvari, Držićev jezik na umoru i na izvoru, u Gradu. Zapravo, jedino je Srđana Šimunović kao Petrunjela iznijela iz njegovih rečenica melodioznost, rekao bih, emocije. Mediteranski temperament valja unijeti u Držićeve kadence, u taj melodiozan ali, s druge strane, i tvrd jezik teških konsonanata. Osim što je uvjerljivo oživjela Držićev jezik, Srđana Šimunović unijela je dakle u ulogu i strast, erotičnost,priprostost, gorčinu isto. Ona jedina jasno dijeli svijet bogataša (Maro, Laura, Ugo), od svijeta njihovih slugu i ostale sirotinje (Bokčilo, Popiva).
Nepotreban eksperiment redatelj je poduzeo davši ulogu kurtizane Laure, što stručno i temeljito prazni dukate iz Marine kese, Kseniji Marinković. Ona lijepo usvaja korčulansku čakavicu po kojoj je ova uloga i jezično drugačija, no teško ne nosi ulogu. U smiješnom je kostimu, bizarna, sarkastična ali sve to uzalud, ne može nas uvjeriti da vlada Marojem.
Zapravo, predstava nije loše zamišljena, donekle je dala tu suvremenu i ondašnju socijalnu notu koju Držić potencira, ali previše je tu frivolnog, previše dakle vike i previše praznog prolaženja kamenim pločama i previše početnika u malim ulogama, što kvare tekst ili ga naivno deklamiraju.
Scenografija Dinke Jeričević praktična je i prilagođena velikom prostoru među zidovima, ali isto ne donosi kakvu konkretnu dodanu vrijednost predstavi. A među glumcima najbolji je zapravo, uz Srđanu Šimunović, Nikša Kušelj kao Ugo Tudešak. Gospodar Pometov (a Pomet je svojevrsni piščev alter ego) ovdje je naprosto razuzdan milijunaš, playboy i partijaner s pokrićem. On je najvitalniji predstavljač, okrutan i zabavan istodobno. Među rijetkima, koji bi bez problema odigrao i bez „bubice“. U male uloge, karikaturalno oblikovane, sapete su Doris Šarić Kukuljica kao Sadi i Perica Martinović kao Baba a među početnicima zapazio sam i jezik i scensku energiju Nike Burđelez kao Pere.