Dundo Maroje u režiji Krešimira Dolenčića ambiciozno je zamišljena ali konfuzna predstava, a igra u prostoru kojem većina glumaca nije dorasla. Držićeva poljana otprilike je Dubrovniku što Zagrebu Trg bana Jelačića. Na njoj se ne igra već godinama, jer ugostitelji su ipak jači, i zadnja predstava koja je ondje živjela prije ovoga Držićeva klasika bio je 2000. godine Sofoklov „Kralj Edip“ Grčkog nacionalnog kazališta.
Osim što je glasoviti filozofski Prolog Dugog Nosa, Negromantov monolog o ljudima, prebacio na kraj zbivanja, Dolenčić nije mnogo intervenirao u tekst. Prvo što je problematično jest nedefinirano vrijeme.
Radnja se, dakako, događa u Rimu no kad? Očito većinom u dvadesetom stoljeću, u slatkim pedesetima, možda i u četrdesetima, a poslije jamačno u se...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....