Novosadski gost redatelj Boris Liješević odviše je vjerovao eksperimentu u koji se upustio. Nije bila dobra odluka, njegova i uprave kuće, Zagrebačkog kazališta mladih, da prave dobrovoljnu ansambl predstavu bez potrebnog teksta za nju. Naime, roman plodnoga norveškog pisca Erlenda Loea (r. 1969.) “Mirni dani u Mixing Partu”, u prijevodu Mirne Stevanović, ne nudi mnogo uloga, barem ne većih ili potrebnijih da se utjelove.
Odličan roman
Ukratko, roman je odličan, a predstava još svježa, ali nekako trajno naherena. U romanu za scenu se nudi zapravo svega šest likova. Uz nešto više mašte i oni bi mogli iznijeti zbivanje dulje od sata i ispuniti funkciju velike scene.
Umjetnički pošteno, budući da je posrijedi zbilja eksperiment, uprava kuće objavila je prepisku svih glumaca s redateljem uoči početka rada. Zanimljivo, čak šestero od njih petnaest što se prijaviše otvoreno izražava sumnju, pošto je pročitalo roman, da u njemu ima dovoljno sceni potrebnih likova. Još najmanje troje implicira obiteljsku dramu kao scenski najprivlačniju. Svim se glumcima roman svidio, a na pozornicu privukle su ih eto različite sile, koje bi se također dale dokučiti daljnom raščlambom za koju ovdje nema mjesta.
Mixing Part, tako je Googleov alat preveo Garmisch-Partenkirchen, mjesto je poznato turističko bavarsko u koje na dugo planirani odmor pristiže norveška cvajkinderaška građanska obitelj, ona nastavnica, on dramaturg. Njihovi su domaćini seljaci Baderi. Ostalo su romaneskne staze. Liješević je, naprimjer, da udomi toliko glumaca, smislio niz nemotiviranih postavangardnih postupaka. Već sam se zbilja zasitio realiziranih metafora na sceni. Danijel Ljuboja primjerice glumi, jer nema što, spolovovilo glavnoga lika, dramaturga dakle Telemana. Posve predvidivo i nemaštovito, on je u nekakvom biciklističkom trikoiću i pravi sklekove. Banalno, zbilja. Nađa Perišić pak igra četkicu za zube glavne junakinje, gospođe Bror Teleman. Bacaka se po krevetu za uglom metalne skele, stepenasto izvedene, i još joj preostaje samo da zuji poput prave. Još su oživljeni i mračni predmeti želja, kulinarska spisateljska zvijezda Nigela, zatim Charles Saactci, tu je i Ludwig II. Bavarski, i svi oni po tim skelama uglavnom pasivni sjede, ali i popjevavaju, poput starogrčkog kora, no i ponešto čisto psihološki glume.
Viljuškari
Sva su mjesta radnje dakle prikazana simbolično, a osim što mi je već dosadno gledati svako malo u ZKM-u skele, dosta mi je i viljuškara. Imao ga je Bobo Jelčić u “Galebu”, prije njega Paolo Magelli gostujući sa svojom dortmuntskom režijom Lorcine “Krvave svadbe”. Osim dakle te nikakvim mizanscenom potkrijepljene scenografije Branka Hojnika te viljuškara, malo je toga mogla učiniti i kostimografkinja Doris Kristić. Odjenula je likove tako da naglasi njihovu jednu osobinu, no to je samo još jedno telefoniranje u ovoj jednoipolsatnoj predstavi koje od raspada dakle spašava ipak živa dramska igra među osnovnim likovima.
Problem je što je sve to eto prikazano pomalo balkanski šeretski, s visoka, s ničim opravdanom ironijom. Erland Loe prikazuje norveški mentalitet onako kako Thomas Bernhardt prikazuje austrijski: kao potisnutu agresivnost. Glavni lik se neprestano ruga Bavarcima kao domaćinima nacizma, a dolazi iz zemlje Quislinga! To se u predstavi slabo vidi, premda se stalno o tome glasno telefonira…
Potrebna toplina
Zoran Čubrilo nije još siguran kako da igra toga Brora Telemana: nije dovoljno niti submisivan niti dovoljno lud. Previše je, rekao bih, obziran prema situaciji na sceni. Katarina Bistrović Darvaš kao njegova supruga Bror Teleman jako lijepo igra nevoljenu ženu, ali je pretiha. Na sceni se ne može govoriti kao u stvarnosti. Marica Vidušić kao domaćica Angela Bader (opterećena je još jednom sitnom ulogom, nepotrebno!) fino igra pantomimu blage domaćice, a humorno i ujedno zastrašujuće vitilno tijelo domaćina Helmuta Badera zaposjeo je nadahnuti Milivoj Beader. Njihovu djecu, još možda jedino potrebne dakle likove, Bertolda i Heidi, igraju Hrvojka Begović i Vedran Živolić. Ona samo gimnasticira, trči i maše reketom, a on je zaokružio lijepu malu ulogu, gotovo njome usidrivši predstavu. On je zapravo unio u predstavu onu potrebnu toplinu da je i publika prihvati.