GLUMAC I REDATELJ

FILIP ŠOVAGOVIĆ ZA JUTARNJI 'Napisao sam svojevrsni nastavak kultne drame mog oca. Vidim puno zajedničkog u '41. i '91.'

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 04.05.2019. u 17:22

Zagreb, 030519.
Gavella, glumac Filip Sovagovic tjedan dana uoci premijere predstave Cigla
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

“Jedna od prednosti ove predstave je da se u njoj može čuti autentičan zagrebački sleng”, kaže Šovagović koji je dramski tekst “Cigla” napisao prije više od 20 godina, a sada se prvi put postavlja u Zagrebu, nakon splitske praizvedbe 1998. godine

“Cigla” tematizira ratnu i poslijeratnu svakodnevicu generacije kojoj su rat i tranzicija obilježili život. Premijerno se izvodi u petak, 10. svibnja, a režiju potpisuje Krešimir Dolenčić

“Cigla” Filipa Šovagovića ostala je zapamćena po kultnoj praizvedbi 1998. godine u HNK Split pod režijom Paola Magellija, putovala je i po nekim njemačkim pozornicama, a sada prvi put dolazi u neko zagrebačko kazalište - idući petak (10. svibnja) djelo se premijerno izvodi u Gavelli, pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića.

Radi se o predstavi u kojoj se kroz život momka Cigle tematizira ratna i poslijeratna svakodnevica generacija kojima su rat i tranzicija obilježili život. Redatelj Dolenčić kaže da je tekst, nastao prije dvadesetak godina, i danas aktualan jer i dalje doživljavamo mobilizacije i uzbune, koje samo više nisu u ratnom kontekstu.

Autor teksta Šovagović ima nešto drukčiji pogled.

 - Što osobno mislim o tome? Da kazalište uopće ne mora biti aktualno. Aktualno je sve drugo. Aktualna je politika. Kazalište ima tu šansu da ne bude. Ali opet zanimljivo je vidjeti i čuti što ono nudi - kaže nam.

Ističe kuriozitet da se njegov tekst sada prvi put izvodi u Zagrebu, iako je primarno nastao u kontekstu tog geografskog prostora.

- U predstavi se mogu čuti jezične konstrukcije koje nisu pravilno književno izgovorene replike. Imate egzkatne zagrebačke naglaske, mislim da ne znam gdje to možete vidjeti. To je, recimo, meni zanimljivo. To je jedna od prednosti ove predstave, može se čuti autentičan zagrebački sleng - priča nam Šovagović o lingvističkoj dimenziji svojega teksta, pa i nove predstave.

Mitologija braće

Osvrće se i na tematske odrednice djela. - Imate četiri brata koji govore iz svojih perspektiva. To su zapravo četiri lica jednine, koja, iako su ista krv, ne razmišljaju isto. To je tema koja se često obrađuje u mitologiji i religiji, dva brata kao najveći suparnici. Oni zapravo kreću iz toga da su jako složni pa prođu kroz krize i onda opet funkcioniraju kao kolektiv. To i je neka poanta - treba izdržati velike nalete mržnje i ljubavi. Treba se nekako ustabiliti. Recimo, nama bi svima bilo lakše kad bi jednom prestala ta kuknjava po kafanama. Tu se otvara ta velika slavenska duša svakog od nas. Bilo bi genijalno kad bi se zatvorio prostor kuknjavama, ali to neće biti tako brzo - komentira.

Jednom prilikom “Ciglu” je nazvao i svojevrsnim nastavkom kultnog djela svojeg oca “Sokol ga nije volio” pa tumači što ta dva djela imaju zajedničkog: - Vidite ‘41. i ‘91., dvije godine koje je obilježio rat, a ja sam potpuno siguran da su se tu dogodile i neke druge stvari osim rata, samo su malo manje aspektirane. Rat, recimo, pokreće ekonomiju, on je glavni motor državnom budžetu. Možete vidjeti da je ‘41. samo ta neka slučajna godina kada je zapravo skup historičara odlučio da će početi II. svjetski rat, ali on je počeo već 20 godina ranije. Tako da to je velika tema jer su u nju uključeni svi segmenti društva, od obitelji, preko čovjeka kao osnovne izolirane jedinice, pa do narodne mase koja klikće nekim svojim ideolozima. Znači, tu su svi maksimalno involvirani. Tako da ovo nije neka izmišljena priča koju nikada nitko prije nije izmislio, to je klasična priča u kojoj pojedinac u vrtlogu vremena gubi svoj identitet. Toga ima u svakoj trećoj priči - kaže.

U novom izdanju “Cigle” okupila se zanimljiva glumačka ekipa. Glavnu ulogu nosi Filip Križan, tu su i Ranko Zidarić, Tena Nemet Brankov, Ivana Bolanča, Enes Vejzović...

- Presretan sam izborom glumaca - kaže Šovagović, a oduševljen je i činjenicom da je režija dopala Krešimira Dolenčića: - Istovremeno mi je neobično i drago da predstavu režira Krešo jer me on i doveo u Gavellu, gdje sam skoro 20 godina. Toliko sam dugo tu da sam u jednom trenutku čak dobio i nalog da moram diplomirati, tako da sam u Gavelli završio i školu - priča.

Periodi šutnje

Na sebi svojstven, osebujan način, Šovagović komentira i činjenicu da je njegov tekst i dalje živ i atraktivan redateljima, a da se ova verzija čak može nazvati i praizvedbom.

- Vi napišete neku dramu, ta drama ne ide i vi ste, kao, neki neshvaćeni lik. Ali ovo se sad otelo kontroli - kaže, pa nastavlja: - Nisam mislio da ću se ikada uopće baviti ovim poslom. Ja sam zapravo veliki introvert. Sva moja javna egzaltacija je posljedica tog nesnalaženja. Znao bih šutjeti. Zadnji put sam u srednjoj školi spojio jako duge periode šutnje. Nisam odgovarao na satovima u školi. Nije mi se dalo otvoriti usta, ali ne zbog lijenosti. Kad se vi ulovite da pišete nešto, vi jedan posto vremena pišete, a ostatak razmišljate o tome što ćete napisati. To je onda otišlo toliko daleko da se nisam mogao uopće izbaciti iz tog fokusa. Imao sam same jedinice, non stop. Čak sam znao odgovore na neka pitanja, ali ih nisam uopće davao. Tako da, sve što se sada događa, sve oko predstave, ne znam što da mislim o tome. Naravno da mi je drago, ali opet, nekako bih najradije pobjegao. Imam te frendove po svjetionicima, recimo, tamo mi je jako zanimljivo - zaključuje Šovagović.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo