Franjo Dijak (1977.), prvak DK Gavella, jedan je od ponajboljih glumaca mlađih od 40 koji je svojim ostvarenjima presudno pridonio matičnom teatru, a često ga gledamo i na filmovima. Da je zvijezda rođena, bilo je sigurno 2005. kada je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Iste godine Dijak glumi, primjerice, u “Karauli”, kasnije u “Iza stakla”, u “Metastazama”, u “Crncima”, u “Majci asfalta”, u “Ljudožderu vegetarijancu”, u “Koku i duhovima”… Kad je riječ o angažmanima u Gavelli (bilo je i onih izvan matičnog teatra), njegova posvećenost ulozi je iznimna, koncentracija strašna, a izvedba sjajna.
Hrabrost i sloboda
Riječ je o profesionalcu bez kojeg Gavella ne bi bila ista: bio je tamo, primjerice, Aurel u “Ledi”, a ove je godine briljirao u “Candideu”. Dijak, unatoč uspsima, gotovo nikad ne daje intervjue, ovo je rijetki slučaj da je uoči premijere pristao na razgovor. Riječ je o “Zločinu i kazni” Dostojevskog, u režiji Zlatka Svibena, čija će premijera biti sutra u Gavelli u 19.30.
Igrate Raskoljnikova. Iako se doimate kao odličan izbor za tu ulogu, je li vam teško tumačiti taj karakter?
- Možda je teško zbog samog obima posla, jer radimo jednu dosta veliku predstavu. Redatelj, a ujedno i dramaturg predstave, Zlatko Sviben koristio je tri izvora za svoju dramatizaciju. Pored samog romana Dostojevskog, upotrijebio je dijelove Wajdine adaptacije “Zločina i kazne”, zatim Koltčsov “Pijani proces” i dramatizaciju Gastona Batyja. Na taj način dobili smo jednu, rekao bih, multižanrovsku predstavu koja u izvedbenom smislu iziskuje puno preciznosti, što automatski znači puno proba i sati provedenih u kazalištu. Što se samog Raskoljnikova tiče, ovo nije moj prvi susret s tim likom. Igrao sam ga u riječkoj predstavi “Zločin i kazna” u režiji slovenskog redatelja Tomija Janežiča. To je bila, doduše, sasvim drukčija predstava. Intimistička, s manje lica, ali već se tada Raskoljnikov “uselio” u mene i svih ovih desetak godina, koliko je prošlo od te predstave, on je sa mnom. Sada sam dobio priliku obogatiti to iskustvo sa Svibenom i u tome uživam.
Raskoljnikov je osvetnik siromašnih i potlačenih koji se poziva na Napoleona i smatra da je izuzetnim ličnostima dopušteno žrtvovati druge. Kako vi sebi objašnjavate odnos glavnog lika prema povijesnom vojskovođi, odnosno kako ste u cijelosti sebi protumačili Raskoljnikova?
- Raskoljnikova ne doživljavam kao osvetnika siromašnih i potlačenih. Dapače, on je mlad čovjek koji se izolirao od svijeta i ne zastupa nikoga. Osamio se, prestao studirati i raditi, sve rasprodao. Počeo se zaplitati u vlastite misli. Kao što i sam kaže kada zločin prizna Sonji, nije ubio da se domogne novca pa da postane dobrotvor čovječanstva, nego je htio doznati nešto drugo. Hoće li se usuditi? Samo je poželio odvažiti se. I ubio je. Znači, on sebi postavlja pitanje hrabrosti i slobode. U tom momentu on je definitvno u zabludi. To shvaća tek pri susretu sa Sonjom, koja na njega djeluje čudnovato poticajno, te on ipak svoj zločin priznaje cijelom svijetu i doživljava olakšanje i prihvaća patnju, odnosno kaznu. Kaje li se - ostaje otvoreno pitanje.
Bi li najjednostavnija moderna varijanta dileme Dostojevskog bila “smrtna kazna - da li ne”?
- Mislim da se Dostojevski ne bavi pitanjem smrtne kazne, tako da ne vidim zašto bi se preko njega ni mi danas time bavili. Dostojevski je više bavi patnjom, mukom i suočavanjem sa samim sobom.
Koliko vam je kvalitetna suradnja sa sjajnom Ingom Appelt koja igra lihvarku, žrtvu?
- Inge Appelt je svojim iskustvom meni autoritet. Igrala je lik Sonje u predstavi s kraja 60-ih godina, čini mi se, tako da odlično poznaje građu, pomaže svojim prijedlozima, i naravno, glumom. Fantastična je glumica i uživam biti s njom na sceni, a i izvan nje.
Jedna od tri top uloge
Redatelji su vam skloniji davati uloge hladnokrvnijih likova. Je li Raskoljnikov prilika da pokažete cjelokupnu glumačku snagu, budući da je riječ o zločincu i emotivcu istovremeno?
- Do sada sam, na sreću, imao prilike igrati razne zanimljive uloge, a ova svakako spada u top tri.
Motivira li vas pri radu današnja aktualnost romana Dostojevskog?
- Dostojevski je klasik, tako da će zauvijek biti aktualan. Bavi se pitanjima i problemima koji će, po mom mišljenju, zauvijek pratiti ljudski rod.
Je li vaša pretežita introvertiranost prema javnosti ono čime štitite svoju umjetničku kreaciju?
- Možda. A možda se i pomalo sramim.
Kako ste surađivali s redateljem Zlatkom Svibenom koji je na glasu kao strog?
- Nisam čuo taj glas. On je sve drugo samo ne strog. Dosta smo vremena proveli zajedno planirajući i isprobavajući. Razumijemo se.