ČAJANKA U LAUBI

Glumac Frano Mašković: ‘Financiranje nezavisnih kazališta bezobrazno je nisko‘

Frano Mašković, Ivana Mikuličin, Boris Vlašić, Gordana Gadžić

 Marko Todorov/Cropix/Cropix
U Čajanci su o poslovanju privatnih, nezavisnih kazališta razgovarali osnivačica nezavisnog kazališta, poznati glumac i kazališna kritičarka

Sezona je kazališnih i baletnih premijera, što stvara dojam da je život glumaca, posebice kazališnih, plodan ne samo u umjetničkom nego i u poslovnom smislu. No od čega glumci stvarno žive, jesu li to televizijske serije, u kojima nastupaju uz svoj kazališni angažman, ili su možda u pitanju reklame koje snimaju i, ustvari, kako i zašto osnivaju nezavisna kazališta, glumačke družine? Zagreb ima mnogo nezavisnih kazališta u kojima nastupaju i glumci iz institucionalnih kazališta. Koji je motiv da to čine, je li riječ o tome da žele, najjednostavnije, samo više zaraditi, ili je to za neke jedini način da glume, ili pak samo na nezavisnoj sceni mogu iskušavati svoje glumačke i umjetničke porive? O tome smo Čajanci u Laubi, kući za ljude i umjetnost, razgovarali s Gordanom Gadžić, osnivačicom nezavisnog kazališta Rugantino, Franom Maškovićem, glumcem stalno angažiranim u ZKM-u, i Ivanom Mikuličin, kazališnom kritičarkom Jutarnjeg lista.

Vlašić: Frano, glumac ste u ZKM-u, to je neki “safe place”, ali se pojavljujete i na nezavisnoj sceni. Nedavno ste glumili u predstavi Olje Lozice. Zašto?

Mašković: “Safe place”? Da, što se tiče sigurne plaće i sigurnosti. Ja bih volio da smo malo bezobrazniji u odabirima i malo hrabriji. Dobro, ZKM i &TD su možda iznimke. Mi se usudimo otvarati neke teme koja se druga institucionalna kazališta ne usude, mi se usudimo propitkivati, ulaziti u neke nove forme, ali druga kazališta baš i ne, i toga mi malo fali, tako da taj “drive”, tu neku inspiraciju tražimo u malim, nezavisnim kazalištima koja si još uvijek dopuštaju tu hrabrost, taj “bezobrazluk” da budu istraživačka, erotična, zavodljiva, da propitkuju društvo u kojem živimo. To, istina, rade i institucionalna kazališta, ali nezavisna scena to radi hrabrije, ako to radi. Nekad se odluče za formu zabavljačkog kazališta koje je prijemčivije za većinu publike, što također opravdavam, jer se kazalište mora pokriti. Financiranje nezavisnih kazališta bezobrazno je nisko.

Vlašić: A i što je loše u tome ako imaš veliku publiku?

Mašković: Ne, ništa nije loše u tome, to ne kažem. No obično projekti koji su istraživački, koji propitkuju, koji su pinku eksperimentalni neće privući toliko publike koliko će privući neki tekst koji je komedija, koji je lagan i zabavan. Ali tu onda postoji i razlika između nezavisnih kazališta.

Vlašić: Vi vodite takvo, nezavisno kazalište. Zašto to radite, želite biti zavodljivi, ispitivati?

Gadžić: Rugantino postoji već 25 godina. Kada smo radili tu prvu predstavu, “Ay, Carmela”, motiv da je napravimo, tada i ne misleći da ćemo ikada imati vlastito kazalište, bio je glad za ulogom, glad za predstavom. Kada smo pronašli taj tekst, koji je uistinu bio pogodak u sridu u tom trenutku, upustili smo se u posao bez ikakvih menadžerskih i marketinških znanja, svega onoga što je nužno da bi se predstava, kada se napravi, igrala. Naš jedini motiv bile su te uloge i u okviru tih uloga našli smo redatelja koji nam je u tome pomogao, pa smo našli i prijatelja koji nam je pomogao da to sve poguramo, bio je to Dejan Aćimović, koji je spretan u tim stvarima, jer smo se mi osjetili krajnje nesposobnim u svakom pogledu da to dalje guramo. Tako se rodio taj projekt. Premijera je bila divna, a u tom trenutku je to bio ne samo kazališni nego i društveni događaj jer se takva tema nikako nije mogla naći na repertoaru institucionalnih kazališta.

Vlašić: Kad smo razgovarali o ovoj temi, Ivana, rekla si da postoje različiti razlozi što glumci odlaze na nezavisnu scenu, spomenula si izbor uloga...

Mikuličin: Tako je. Znači, neki glumac koji radi u institucionalnom kazalištu može biti pritisnut repertoarom koji može biti željezan i nije u skladu s njegovom željom za kreacijom, pa u potrazi za novim izazovima može otići u izvaninstitucionalno kazalište, ali motiv može biti i pragmatičan, potraga za boljom plaćom.

image

Ivana Mikuličin ističe kako glumci odu na nezavisnu scenu jer im repertoar matičnoga kazališta ne nudi dovoljno glumačkih izazova pa zadovoljavaju tu svoju potrebu u projektima izvan institucionalnih kazališta. Ili odlaze radi mogućnosti dodatne zarade.

Marko Todorov/Cropix/Cropix

Vlašić: Mnogo glumaca radi izvan svojih matičnih kuća, snimaju televizijske serije, reklame. Živi li se dobro od nezavisne scene? Jesu li vaši glumci dobro plaćeni?

Gadžić: Naši su glumci dobro plaćeni i mi dosta igramo naše predstave, tako da, s te strane, oni mogu biti i jesu zadovoljni. To ima, isto tako, i neku svoju cijenu. Ja bih voljela sebi priuštiti taj luksuz da radim predstavu koja je malo ambicioznija. Mnoge moje želje za nekim ulogama u ovim okvirima nisu zadovoljene, a nisu zadovoljene zato što bih trebala uvijek imati jedan projekt koji će financijski pokriti sve što treba, a to nisu samo plaće i honorari nego i cijela logistika. Mi za to nemamo sredstava, osim onoga što se dobije od samih predstava. To je najveći problem nezavisne scene. Ako hoćete rasti, morate imati barem troje zaposlenih, neki prostor u kojem radite i prostor u kojem nastupate. Evo, mi uz pomoć gradskog Ureda za kulturu plaćamo dvoranu Lisinski 3500 kuna po večeri. To se sve treba odnekud nabaviti i u tom smislu postoji nezadovoljstvo, frustracija. Ima projekata za koje znam da u umjetničkom smislu mogu donijeti puno, ali znam i kako stoje stvari s prodajom predstava, i da to neće izdržati našu godinu normalnog života.

Vlašić: Predstava koju ste sada radili na nezavisnoj sceni, “Na dnu oceana postoje neki svjetovi”, vrlo je zanimljiva, za koliko je ljudi izvodite?

Mašković: Romano Nikolić, osnivač nezavisnog kazališta Arterarij, htio je ispričati priču o Medeji. Njegovi prijatelji kupili su staru, derutnu kuću na adresi Višnjica 15, povrh Vinogradske bolnice. On je otišao pogledati taj prostor i rekao: “U ovom dnevnom boravku bilo bi divno ispričati priču o dvoje ljudi koji su na početku veze, vole se strastveno i sve je predivno, ali kako ide dalje, ta ljubav umire, troši se.”

Da, zanimljivost je da igramo u malom dnevnom boravku za 25 ljudi i rasprodane su sve predstave. Međutim, i sa svim rasprodanim predstavama ja ne znam koliko se svi mi možemo pokriti. Evo, govorim u svoje ime, ali pretpostavljam i u ime kolegice Anite Malić Delić, koja sa mnom igra u toj predstavi. Nama je bila glumačka želja, ovo što je Gordana rekla, da odigramo neke uloge, da se isprobamo u nekom novom mediju. Više nam je igralo na taj neki glumački ego nego na potrebu da se nešto zaradi. Mi od toga sigurno nećemo kupiti auto, stan ili si osigurati neku egzistenciju.

Vlašić: Kada krene nezavisna produkcija na gostovanja, je li i to model širenja kulture u provinciji? Kad ljetujem, pojave se dva glumca i izvedu predstavu. I onda shvatim da tri stotine ljudi stoji na groblju gdje se izvodi predstava. Dobro, tu su ovi koje smo pokopali, ali živi gledaju.

Gadžić (svi se smiju): To je velika tema. Rugantino je vjerojatno jedno od tri kazališta koje ima ogromno iskustvo u tom smislu i nevjerojatnu kilometražu u nogama. No, vezano uz ovo što je Frano govorio, on i Anita su u kazalištu, Anita je u Kerempuhu, on je u ZKM-u. Oni se mogu igrati tako, mogu si to dopustiti.

image

Gordana Gadžić kaže da svi koji financijski pomažu nezavisnu scenu, gradovi i država, to rade s nedovoljnim iznosima. Tek od mandata ministrice Nine Obuljen Koržinek dotacije su se promijenile i dobiva se nešto novca i za produkciju kazališnih predstava.

Marko Todorov/Cropix/Cropix

Vlašić: Super, to nam govori da im je to stvarno umjetnički poriv.

Gadžić: Nezavisno kazalište nije ekonomski utemeljen projekt. Taj projekt mora netko izvana još dofinancirati, ali ne samo produkciju nego i izvedbe, kako bi glumci, profesionalci, mogli imati honorar. Oni, na neki način, ulaze u underground priču, zar ne?

Mašković: Da, to je također istina. Ta sigurnost plaće postoji, zato se ja zalažem za to da od nezavisne scene do institucionalne scene moraš biti financijski siguran, moraš imati sredstava da bi mogao biti u nekoj dokolici i u toj dokolici kreirati i maštati neke projekte. Trenutno je takva situacija, a to je porazno, da je minimum deset predstava na mjesec kako bi se pokrila osnova - stanarina, hrana, režije...

Vlašić: Pri čemu to vjerojatno nije jedna te ista uloga?

Mašković: Ne, to je u deset različitih kazališta. To je čisto žmikanje ljudi. Mi smo ovu državu navikli da s malim sredstvima možemo napraviti čudo. Nezavisna kazališta plus institucionalna na jednu uloženu kunu vrate 13, a o tome se šuti. I kada se sredstva smanjuju i za nezavisna i za institucionalna, na to se računa. Naš bazični glumački poriv je da igramo, da budemo pred publikom. Naša je želja da se izrazimo na taj način i ako ti smanjuju sredstva, a mi vas navikavamo da možemo napraviti predstavu i za dvije tisuće kuna, i za pet. Mislim da bi s takvom praksom trebalo prestati. Jer, kazalište je skupa igračka, bilo nezavisno ili na proračunu. Jedan stol sa stolicom na terasi također treba isproducirati.

Vlašić: Je li teško dobiti državni novac ili gradski novac?

Gadžić: Kako se koja vlast pojavi, ili koji ministar. Ovoga trenutka moram reći da se dolaskom ministrice Nine Obuljen Koržinek situacija nešto popravila.

Vlašić: Dobro, prije nje je bio Hasanbegović.

Gadžić: On, u tih godinu dana, nije puno dirao u sve to, ništa nije promijenio, tako da u tom smislu nismo osjetili neki udarac. Dolaskom ministrice situacija se popravila. Ministrica je upravo davala za produkciju predstava. Prije toga se nije davalo, Ministarstvo je tu bilo vrlo, vrlo škrto, smatralo se da Grad mora to odraditi. Ona je tu značajno povećala sredstva, a nešto je povećala upravo za gostovanja u mjestima posebne državne skrbi i na otocima.

Vlašić: Vjerojatno je lakše to raditi na proračunu, u institucionalnom kazalištu?

Gadžić: Baš ih briga, od četiri-pet predstava mogu si glatko dopustiti da jedna ili dvije drže vodu. Svoje promašaje mogu preživjeti, nas promašaji koštaju života.

Mašković: Ne bih se složio. Nitko ne ide raditi predstavu koja će biti neuspjeh, svi radimo predstavu sa 120 posto energije. Da, mi imamo “soft landing”, ali institucionalno kazalište mora također osmisliti projekt. Ja sam trenutno u najnagrađivanijem hrvatskom kazalištu i jednom od poznatijih regionalnih kazališta. Zar ne bi bilo logično da nam se, s obzirom na sve nagrade koje smo dobili, dotacije povećaju, a ne smanjuju?

image

Frano Mašković upozorava da je financiranje nezavisnih kazališta bezobrazno nisko i da su, nažalost, glumci i kazališta naučili državu i društvo da će, zato što je gluma njihov poziv, raditi predstave usprkos činjenici da se dotacije za kazališta neprekidno smanjuju.

Marko Todorov/Cropix/Cropix

Vlašić: Niste nogometaši. Usput, za koji nogometni klub navijate?

Mašković (smije se): Da, nismo nogometaši. Ja bih volio napraviti transfer iz ZKM-a u bilo koje drugo kazalište za jednu stotinu trećeligaškog nogometaša i sve one bonuse koji se dobiju za zabijeni gol. Da, postoji ta neka sigurnost institucije iako, kada kao glumac radiš četiri predstave, u dvije ćeš biti odličan, ali jednu ćeš odraditi. Mora se dogoditi flop, ali nezavisno kazalište to sebi ne može dopustiti. Ne bih smio reći za koji klub navijam jer će se naljutiti ova moja zagrebačka ekipa… ali, dobro, Jug Dubrovnik.

Vlašić: Koliko mediji kritikom mogu uništiti ili pomoći kazalištu? Reagira li publika na kritike?

Mikuličin: Mogu mnogo, evo i mi, kroz nagradu Zlatni Studio u kojoj publika glasa nakon pet nominacija žirija, uz kritike, prezentacije, intervjue možemo mnogo učiniti i publika to prepoznaje. Htjela bih nešto dodati ovome što su sugovornici rekli: istina je da su institucionalna kazališta u puno komotnijoj poziciji i da nisu u nekoj osobitoj kontroli gradova i države u smislu pune li gledalište i snose li sankcije za to. A svaki osnivač kazališta očekuje da ravnatelj napuni gledalište jer se smatra da su, po hrvatskim kriterijima, dobili sve za rad. Nezavisna scena živi samo od toga je li kazalište popunjeno. No tu je i novo pitanje. Na nezavisnoj sceni postoje i oni koje treba nazvati poduzetnicima u kulturi, rade čisto komercijalno kazalište. Pitanje je u svemu tome što s onima koji se guraju u to da imaju umjetničke porive, a ustvari su poduzetnici, iako smatram da i njih treba pomagati. No jedino je Luda kuća otvoreno rekla da je komercijalno kazalište. Ostali, bojim se, ulaze u financiranje s onima koji stvarno brane umjetnički poziv, ovo što je rekao Frano, neku umjetnost i propitivanje u društvu, razvoj kazališta, one prave stvari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. prosinac 2022 16:29