ROBERT ŠPANIĆ

Glumački as u usponu: Rođak sam kraljice meksičkih sapunica, a zovu me Hugh Grant za siromašne

Djed Gabrijele Spanic bratić je mojeg djeda. Svoju bih rođakinju glumicu silno volio upoznati
 Neja Markicevic/Cropix

Hugh Grant iz zagrebačke Dubrave, Hugh Grant za siromašne. Na taj mu način godinama tepaju, uspoređujući njegov habitus s onim holivudskog, nekoć serijskog zavodnika. Robert Španić, svojedobno kao jako mlad nagrađen na Festivalu glumca, ovih je dana diplomirao na zagrebačkoj Akademiji. Odjeven, uime slavlja diplome, uvalio se i u kadu kolegice Elizabete Brodić te posjetio fotografski studio Hanza Medije.

Ako je Hugh Grant Britanac u Hollywoodu, Španić je, pretpostavljamo, Podravac u Dubravi? Na ovo pitanje, koje je sasvim slučajno na početku postavljeno, sugovornik se razotkrio kao “corason salvaje”.

- Španići su podrijetlom iz Venezuele. Gabriela Spanic, kraljica meksičkih sapunica, dalji mi je rod. Njezin djed, koji je sa suprugom nakon II. svjetskog rata emigrirao u Venezuelu, bratić je mojeg djeda. Gabriela je Podravka iz okolice Đurđevca, odakle su moji baka i djed s tatine strane - otkriva priču o obiteljskoj lozi.

image
Neja Markicevic/Cropix

Hrvatski rođak “usurpadore”, uloge po kojoj je Gabriela Spanic kod nas najpoznatija, slavnu rodicu nije upoznao. No imao je priliku obiteljski se upoznati s glumicom kada je 2000. godine posjetila Hrvatsku, dobivši poziv za okupljanje koje je ona organizirala kako bi upoznala familiju.

- Kako smo mi familijarno sramežljivi i više kao mikrosredina Gruntovčana, do susreta nije došlo. Kada je bila u posjetu Hrvatskoj, planetarno je bila poznata serija ‘Otimačica’ u kojoj ona igra tu ‘usurpadoru’, pa je posjet izazvao euforiju kod obožavatelja. Bio sam devetogodišnji klinac i sjećam se da su mi prijatelji iz razreda donosili pisma, crteže, transparente, poruke za nju kako bih joj ih dao kada se vidimo na tom okupljanju. Da, jako bih je volio upoznati. Dakle, da utvrdimo: s tatine strane čista sam Podravina, a s mamine sam međimurskih korijena, iz okolice Čakovca. Djevojačko prezime moje majke Gordane je Mikolaj, pa sam često znao svojem imenu prilijepiti to prezime i izgovarati to naglas jer mi je zvučalo jako moćno... Robert Mikolaj... Baš zvuči ono... uf - smije se sada.

Možda bi za karijeru glumca u sapunicama, u kojima rođak Gabriele Spanic još nije igrao, bilo bolje da ostane Španić. Ili možda Spanic...

image
Neja Markicevic/Cropix

- Ne bih se žalio na ulogu u sapunici s obzirom na to da je obitelj zbog financijskih teškoća prodala kuću i sada ja idem u podstanare. A tek da mi Televisa ponudi ulogu, to bi bilo sjajno - kaže Španić koji je inače ozbiljan mladi glumac.

Uloga za oteti

Nedavno je imao premijeru predstave “Ništa novo” u Varaždinu. U nju je ušao desetak dana prije premijere, kao zamjena za kolegu, i sve savladao perfektno. Redatelj Hrvoje Korbar bio je vrlo zadovoljan.

- Nakon predstave, kada me vidjela kolegica Lea Anastazija Fleger, prvo što mi je rekla bilo je: ‘Di si, Hugh Grant’, ha-ha. Prvi me put netko usporedio s njime kada sam 2012. nosio reviju Rent a boy Tonija Rice na Dreft Fashion Weeku. Tada se intenzivno govorilo da podsjećam na Hugha Granta. Laska mi to... On mi je i kao glumac interesantan. Povremeno na YouTubeu gledam videa u kojima glumci govore o iskustvima, ulogama, glumi. Sjećam se baš za Hugha Granta kako je govorio da je možda najbitnije u glumi izbjeći paniku. Govorio je o važnosti, odnosno presudnosti opuštenosti u glumi, o tome kako, tek kada si potpuno opušten, možeš djelovati i reagirati u trenutku. To njegovo razmišljanje jako korespondira s mojim. Tema diplomskog rada bila mi je upravo ta glumačka prisutnost. Na primjer, kako mi se često govori da podsjećam na Hugha Granta, tako me se zbog izgleda uspoređivalo s Dadom Ćosićem. Na prijemnom ispitu na Akademiji neki od profesora prozvali su me Dado. Čak smo se Dado i ja nepoznatim ljudima znali predstavljati kao braća blizanci jer nam je to bilo zabavno. A koju bih ulogu ukrao Hughu Grantu da mogu? Hm... bio bi to Charles iz filma ‘Četiri vjenčanja i sprovod’, šlampavi, duhoviti, nepopravljivi, beznandni romantik - to mu zvuči blisko i “sočno” za ulogu.

image
Neja Markicevic/Cropix

Naslov predstave u varaždinskom HNK kaže “Ništa novo”. Ako je Šenoa nakon starog potresa plakao nad razjapljenim Zagrebom, a pisao je i o kugi, koliko sjećanja mogu pomoći? Ili ipak ne pomažu bogzna koliko?

- ‘Često mislim kako bi bilo da život počnem iznova. Danju i noću davi me misao da je moj život zauvijek izgubljen. Prošlosti nema, ona je glupo utrošena na budalaštine, a sadašnjost... ona je grozna po svojoj nakaznosti’, eto, tako bi odgovorio pjesnik kojeg igram. Pružila mi se prilika da uskočim u Korbarovu predstavu koja je praizvedbu trebala imati dva tjedna nakon mojeg prvog dolaska na probu. Nisam znao tekst, nisam nikad radio u Varaždinu, došao sam na nepoznato područje među ljude koji su tu predstavu radili već dulje vrijeme i sve me to strašilo. Tekst Luke Vlašića ‘Ništa novo’ bavi se pitanjem što bi bilo to ‘novo’. Tekst je prožet citatima kanonskih djela, ponajviše Krleže i Čehova, i na komičan način pokušava otkriti što je to ‘novo’ - tumači glumac.

Španić je rođen 1991. u Zagrebu, pohađao je srednju grafičku školu te, kao mnogi tinejdžeri, i dramske grupe. Međutim, njegov je prvi izbor bio - protestantska teologija.

- Bio je to sudbinski izbor. Nisam uspio iz prvog pokušaja upisati Akademiju i kada sam vidio da nisam prošao na prijemnom, na putu kući u busu susreo sam frendicu iz srednje škole. I tada se dogodio taj prst sudbine. Rekao sam joj da sam išao vidjeti rezultate na Akademiju i da nisam prošao, a ona je kao iz topa izvalila: ‘Ja sutra idem na prijemni. Protestantska teologija. Hajde sa mnom.’ Počeo sam se, naravno, smijati jer sebe i teologiju nisam uspio povezati ni po jednoj kategoriji. Kada sam došao kući i pomislio da je to zadnji rok i da nema drugih prijamnih, nazvao sam je, otišao na prijemni i prošao. Zahvalan sam na tom iskustvu, pogotovo zato što u srednjoj nisam imao filozofiju ni psihologiju s kojima sam na teologiji došao u doticaj, a bilo je tu i drugih zanimljivih kolegija koji su mi proširili horizonte - iskustvo je s prvog fakulteta koji upisao.

image
Neja Markicevic/Cropix

Na kraju ipak nije postao protestantski teolog. Završio je dvije godine tog studija pa se upisao na Akademiju. Šteta, nemamo u Hrvatskoj nekoga tko je i duhovnik i glumac.

- Nisam završio teologiju, nažalost. Sa završenim studijem protestantske teologije ne možeš postati protestantski svećenik i trebao bi se usmjeriti dalje nakon završetka. Time stekneš zvanje teologa. Nisam nikad razmišljao o tome da postanem svećenik, a nisam ni te vjere. Fakultet na koji sam išao je bio ‘openminded’, tamo je bilo ljudi različitih profila i vjeroispovijesti, vjerovanja i uvjerenja. Obogatilo me to kao čovjeka. Taj studij otvorio mu je pitanja o kojima prije nisam razmišljao - reći će.

O čemu je razmišljao kada je nedavno završio glumu?

- Odmah mi je palo na pamet da se pošteno napijem i vratim na teologiju. Šalim se. Ali kad kažem da se pošteno napijem, ne šalim se - osjećao je s diplomom u ruci svašta: sreću, ponos, strah i neizvjesnost.

Kako nije stalno zaposlen u nekom ansamblu, poput mnogih talenata, još kao student postao je akter zagrebačke “underground” scene, Eurokaza, &TD-a, Kunstteatra. Ona ima svoje zvijezde, redatelje, paralelni je svijet. Nakon sjajnog Domagoja Jankovića koji nije završio u glembajevskom salonu, izgon u Brezovčevu “garažu” ima i Španić.

image
Neja Markicevic/Cropix

- Volim riječ ‘underground’. To doslovno znači ispod zemlje, podzemlje, nešto skriveno ispod površine, što ima svoj sustav. ‘Underground’ scene iliti alternativne scene, kako ih se voli zvati, zaista jesu paralelni svijet. Vidim i osjećam da je na takvim scenama dopušteno griješiti, isprobavati, misliti. Na moju sreću, počeo sam raditi na trećoj godini Akademije, kada sam se i prvi put susreo s redateljem Brankom Brezovcem. Radili smo ‘Bez drugog’ redateljice Anje Maksić Japundžić, a on je bio mentor. Sjećam se prvog dana kad je došao na probu. Jako sam se bojao jer se o njemu pričalo da je strog, da se dere i vrijeđa i očekivao sam da će doći Godzila koja će nas sve skupa proždrijeti. Toliku sam tremu imao da ga nisam mogao pogledati u oči. Uoči premijere predstave, na probi, kolega Karlo Mrkša i ja bili smo skriveni iza jednog paravana na sceni. Brezovec se tolikim intenzitetom izderao: ‘Gdje je Rooobi?!’ da sam pogledao Karla u oči i pomislio: Okej, frende, ovo je zadnji put da se vidimo, izlazim na scenu gdje će me strijeljati. No, derao se, zapravo, jer se 20 minuta nisam pojavljivao na sceni, pa je to bila njegova pedagoška redateljska uputa da glumac ne može biti besposlen 20 minuta iza paravana - Španiću najdraža uloga koju je radio s Brezovcem i redateljicom Arijom Rizvić je Ivo iz predstave “Povratak”, zahvaljujući kojoj je dobio nagradu za najboljeg mladog glumca na Festivalu glumca u Iloku.

Biblijska pšenica

Mnogo čini kako bi preživio. Nakon dugo vremena bio je prisiljen baviti se samo sobom.

- Nije bilo glagola ‘morati’. Zatvaranje u koroni mi je dalo vremena da se preispitam gdje sam, što se sa mnom događa. Evo, grozna je činjenica da današnja pšenica nema apsolutno nikakve veze s onom biblijskom, vjerovali mi u Bibliju ili ne. Tako sam doma počeo uzgajati klice i proizvoditi domaći kefir. Čak sam i u predstavu ‘Ništa novo’ ubacio: ‘(...) ja imam svoju toplu vodu, svoju pidžamu, svoj kefir, svoje klice, i to je bitno!’ Ha-ha i zaista mislim da je to bitno - tankoćutan je inače.

image
Neja Markicevic/Cropix

Kada je u Varaždinu pripremao predstavu, paralelno su se odvijale probe i pripreme za Varaždinske barokne večeri.

- Kako je soba u kojoj sam spavao bila tik do glavnog koncertnog salona, svaki put kada sam uhvatio vremena, sjeo bih i slušao. Osjećao sam se ispunjeno i budno. Volim taj osjećaj. Od kompozitora volim mainstream klasičare kao što su Beethoven, Vivaldi, Bach, Händel - a priznaje i da, kad čisti stan, sluša “hrvatski trash”.

Voli kao glumac strastvene, intenzivne, impulzivne i afektivne situacije.

- Privlači me Edip, no htio bih igrati i Otella, Leona Glembaya, Astrova, Trigorina i, da ne nabrajam dalje, mnogo ih je.

Teško mu je odgovoriti na pitanje po čemu se suštinski razlikuje od ostalih diplomaca, no publika će to uskoro sama zaključiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2020 17:17