Splitsko djetinjstvo osamdesetih, djevojčica koja odrasta uz baku i didu, desetine momenata, komičnih i emotivnih, u kojima će mnogi prepoznati tragove vlastite prošlosti, kako ju je autorica Tisja Kljaković Braić, opisala "knjiga uspomena koje se prepričavaju nedjeljom nakon ručka"
"U malu je uša đava" predložak je istoimenoj predstavi koju na scenu splitskog HNK postavlja Mario Kovač.
"Znam da je bilo prije mene nekoliko drugih redateljsko-dramaturških kombinacija ali, da se našalim, očito je kako su zaključili da treba pozvati purgera da izrežira ovu čisto splitsku priču.", govori Kovač koji je HNK Split režirao više komada u kojima je specifičnog humora toga kraja ("Krovna udruga", "Maršal", "Čudo u Poskokovoj Dragi", "Lepurica").
Redatelj u ovom slučaju potpisuje i adaptaciju teksta. Što mu je tu bilo najzahtjevnije?
"Tisjina knjiga sjećanja pisana je u formi kratkih epizoda, vinjeta koje nemaju linearnu radnju – to su komadići života otrgnuti od zaborava i formom više podsjećaju na zbirku kratkih priča, crtica ili pjesama nego na roman. Stoga je najteži dio dramaturškog djela mog posla bilo sastaviti priču koja ima svoj početak, sredinu i kraj, kako nas uče udžbenici dramaturgije. A drugi najteži dio je bio odlučiti što ostaviti a što izbaciti od tog mora priča jer sam, razgovarajući s mnoštvom Tisjinih obožavatelj(ic)a zaključio kako bi idealna predstava trebala trajati duže od četiri sata ako unutra 'utrpam' sve što je duhovito. No, ipak sam se suzdržao od tako megalomanskog pokušaja i okosnicu predstave gradio oko odnosa lika Tisje kao djevojčice s bakom i djedom, Nevenkom i Žarkom. Taj trokut nosi emocionalnu stranu priče koja mi je puno važnija od pukog 'pecanja smijeha'."
Tisja Kljaković Braić prati nastajanje predstave, gledala je, doduše, tek jednu ili dvije probe, ali Kovač joj je često slao kratke video snimke s proba.
"Veselile su me te snimke s proba. Glumci su se toliko smijali da sam se ja u jednom momentu pitala rade li oni uopće.", smije se pa dodaje: "Čini mi se da su glumci svim srcem u predstavi.. Glavni glumci su moja susjeda Andrea Mladinić koja glumi mene, Neno Srdelić kao dida i Snježana Sinovčić kao baka. Glumci hvale Andreu kako je bez karikature i pretjerivanja uhvatila lik malog djeteta, a i ja sam se u to uvjerila. Neno Srdelić je naprosto isti dida, a Snježna je toliko emotivnoutjelovila baku da sam se naježila na zadnjoj probi kojoj sam prisustvovala."
"U malu je uša đava" autorica je, kaže "napisala u pauzi od slikarstva. Jednostavno došlo mi je da zabilježim, da se ne zaboravi moja uspomena. Ispala je to uspomena cijele jedne generacije. Svi smo tada živili zajedno sa bakon i didom u malo kvadrata i čekali novi stan. Ipak, taj naslov, koji vuče da se knjiga uzme u ruku, nije moj. Milorad Bibić Mosor, nakon šta se oduševio tekstom, rekao je nek se zove: U malu je uša đava."
Knjigu je 2015. objavio Profil, 2020. je Fraktura izdala novo, prošireno izdanje s ilustracijama iz animiranog filma kojega upravo završavaju Veljko Popović i studio Lemonade skupa s Tisjom Kljaković Braić. Popović je autor scenarija, glavni animator, a Tisja Kljaković Braić nacrtala je likove i interijer.
"Već mjesecima 'U malu je uša đava' nalazi se na prvom mjestu prodaje hrvatskih naslova po podacima portala Moderna vremena. Nakon svega mogu zaključiti da je ključ za uspjeh ne razmišljatio uspjehu. Stvarno nisam ni sanjala šta će sve moja knjiga pokrenuti. Dobila sam bezbroj poruka čitatelja. I gotovo sve su bile iste – smijali smo se i na kraju plakali… I ja sam, plačući, pisala kraj.
Susjeda mi je ispričala da gospođa koja im čisti kuću jedan dan ništa nije napravila nakon šta je ugledala knjigu na stolu. Počela je čitat i ne zna ni sama kao je došlo dvi ure kad je završila.
Evo i još jedna smiješna situacija: ja u stroju za magnetsku rezonancu i ulazi doktor da mi da injekciju. U tom momentu on mene pita: 'Jeste vi napisali 'U malu je uša đava?'"
Govoreći o predstavi, autorica knjige dodaje: "Drago mi je što od predstave nije napravljena samo komedija nego i jedan presjek obiteljskih odnosa koji nije uvijek komičan. Mislim da nisu izostavljeni ni oni drugi slojevi romana.
Neki dan je na scenu stigao i Yugo 45 ax i to u voznom stanju.
Mario priča kako ga ljudi na cesti zaustavljaju i pitaju hoće li biti neki dio iz knjige tako da je na njemu neka vrsta odgovornosti. Ja se na kraju balade mogu samood srca zahvaliti direktorici drame Marini Vujčić, intendantu Srečku Šestanu koji su prepoznali ovu splitsku priču."
Koliko je Kovaču blizak taj splitski humor? Ili je to humor koji je geografski puno širi, koji korespondira s puno širom publikom?
"Osobno bih to nazvao mediteranskim humorom no ima u njemu i ono nešto drsko, puno dišpeta, što Split čini tako specifičnim. Kako sam odrastao u zagrebačkom kvartu Pešćenica koji je također jedan autsajderski, čvrsti kvart u kojem je teško odrastati i koji se stalno osjeća 'zakinut' u odnosu na centar grada, nije mi se bilo teško prešaltati na isti takav 'splitski đir'. No, kod Tisje se osjeti i jedan Fellinijevski štih, pogotovo u preciznim i toplim opisima neobičnih ličnosti iz njenog dvora ili Spinuta."
Kovač je puno surađivao sa splitskim kazalištima, voli se vraćati u Split.
"Uživam svaki put kad radim u Splitu, bilo u HNK ili nekom drugom kazalištu. Sjajno mi je kako taj grad apsolutno nikoga ne tretira kao 'facu' niti ikome podilazi, za respekt se trebaš boriti non stop ali ako osjete da dolaziš čista srca – primljen si bez obzira odakle si. Vrlo često sam zgrožen uspoređujući Split koji dominira domaćim medijima, tzv. 'grad – slučaj', i ne mogu ga nikako dovesti u korelaciju sa ovim britkim i dragim Splitom kakvim ga ja vidim."