Posljednje vrijeme češće se jadam kako scenski govor u nas propada. Polovicu naših glumaca ne razumiješ što kažu. Zbog toga bi, zapravo, možda sve naše predstave trebalo titlovati, bez obzira na to na kojem jeziku one igrale. Svejedno je, dakle, igra li se u nas na hrvatskom ili srpskom, “prijevod” je dobrodošao. To je, dakle, stvarna funkcija titlova koje je redatelj Oliver Frljić upotrijebio u svojoj režiji
Oliver Frljić postavio je “Gospođu ministarku” Branislava Nušića baš po mom ukusu. Dao je vodvilj, no ne klasičan, francuski, ili još “klasičniji”, američki, nego, rekli bismo, avangardan. Glumačku je igru i mizanscen ubrzao koliko god se moglo, a glumce doveo u situaciju da se izražavaju “skraćeno”, karikaturalno, uz mnogo fizičke aktivnosti.
I danas isto
Proteklih sam tjedana napisao nekoliko tekstova u kojima naglašavam tu Nušićevu potencijalnu avangardnost. Njegovi likovi nisu, naime, realistični profili nego svojevrsne marionete, koje pogoni samo jedna, infantilno postavljena ambicija. Nušić se ne ruga ljudima nego društvu i ne ismijava karaktere nego društvene obrasce. U njega nije bolestan pojedinac nego cjelina, “mentalitet”. Nušić, naime, nemilosrdno ismijava zaostalost, umišljenost i pokondirenost srpskog građanina prije stotinu i više godina, a koji, pokazalo se, ni danas nije mnogo odmaknuo od primordijalnog shvaćanja uloge države i autoriteta kao sile prije svega. Vlast valja uzjahati da bi se pomoglo sebi a ne drugima. I danas je tako u Srbiji, ali bogami i u Hrvatskoj. Pa stoga nije Nušić kriv što je eto gotovo posve i hrvatski pisac.
Mi smo imali Krležu, koji je hrvatski mentalitet razgolitio sarkazmom, ali velikog komediografa u moderno doba nismo imali. U stvari, naš jedini veliki komediograf jest Marin Držić. Stoga nam je Nušić prijeko potreban i njegov povratak na hrvatske pozornice jest povratak kući.
Nakon predstave porazgovarao sam s Igorom Mandićem. Njemu takav Frljićev pristup nije baš sjeo. On Živku, gospođu ministarku, vidi kao tragičnu figuru, i žali što je taj njezin tragizam Elizabeta Kukić ovdje dala kao brbljavo pretjerivanje. Mandiću se, dakle, ova predstava nadala kao dosta isprazna. Možda je u pravu, a možda od Kerempuha, i od redatelja i od glumaca traži previše.
Scenografija je ružna
Tragizam gospođe Živke zapravo će, vjerujem, isplivati s vremenom, kad se predstava uhoda, a glumci oslobode početnog straha, da ne kažem treme. Naime, igra je na premijeri bila ne samo “ubrzana” nego i dosta nervozna, čak i panična, što je cjelini predstave oduzelo intencionalnost, redateljsku ironiju.
Tradicionalno za Kerempuh, scenografija je ružna. Kostimi su, također po tradiciji, bolji. A obje kreacije potpisuje ista osoba, Sandra Dekanić. Kako je i igra “plitka”, tako je i prostor za igru stiješnjen. Proscenij plitko okružuje visok zid od blatnjavo tamnih rotirajućih komada šperploče, s trojim vratima, kroz koje akteri upadaju što ćešće i što hitrije. Katkad se i krevelje ili naprosto zamrznu, uz histeričnu glazbenu podlogu, u kojoj je umiješano sve, i turbo-folk, i Žikino kolo, i bosanski narodnjaci, i makedonske narodne pjesme...
Elizabeta Kukić igra Živku Popović veoma plastično, kao u crtanom filmu, i njezina energija natkriljuje i redateljski koncept i glumački prosjek predstave. Jamči i to da će predstava biti vrlo gledana, što je, uostalom, Kerempuhu i jedini cilj. Linda Begonja kao Dara, njezina kći, dosta je neprimjetna i nedefinirana. Humora nedostaje i ostalim glumicama, Maji Posavec (ona, uz Deana Krivačića, jedina nikad nije nerazumljiva!), koja igra sinčića Raku, Ani Maras, koja igra sluškinju Anu, a osobito Miji Begović u sporednoj ulozi raspuštenice Soje.
Vujić kao Ujka Vasa
Edo Vujić kao Ujka Vasa isprva dobro parira Elizabeti Kukić, no prečesto upada u “rupe” kad ga niti razumiješ niti znaš koga igra. Borko Perić je kao zet Čeda malko “prepametan”, Hrvoje Kečkeš kao Pera pisar preplačljiv, a odlični su Dean Krivačić, kao Dr. Ninković i Luka Petrušić kao Pera Kalenić.