Kad Jugoslovensko dramsko pozorište nema predstavu u zagrebačkom HNK 30 godina, nema sumnje da su obje strane na gubitku.
Jesmo li u međuvremenu i u teatarskoj umjetnosti postali jedni drugima "nevažni kao Bugari", kako je jedan književni teoretičar i krležolog odlučio da se njemu osobno, a valjda i drugima, ima dogoditi u književnosti, ne znam, ali praksa se međusobnog ignoriranja prekinula u petak, kad je Jugoslovensko dramsko pozorište u HNK izvelo Moliereova "Umišljenog bolesnika". Režija, adaptacija, scenografija i izbor glazbe djelo su Jagoša Markovića.
Kako je riječ o razmjeni predstava koja bi trebala postati redovna, beogradska publika prošle je godine vidjela "Vučjak", koji je prema Krleži uspješno režirao Ivica Buljan.
Publika je glumce nagradila višestrukim bisevima i ovacijama, pogotovo Jelisavetu Sablić u ulozi služavke, ali pitam se nije li to bio pljesak više namijenjen kraju spomenuta "tri desetljeća samoće", jer Jagošev "Uobraženi bolesnik", sa svim lošim kritikama koje je dobio u Beogradu, ipak nije bio dobar početak projekta "razmjene". Srpski kritičari nisu se obrušili samo na redatelja, nego i glumce, pa čak i veteranku Sablić, iako se meni - ne baš nekom stručnjaka za glumu u Molierea - učinilo da su upravo glumci bili ti koji su neintrigantno, didaktizirajuće i nekako infantilno postavljenu predstavu učinili dobrom.
Jelisaveta Sablić nije mi se učinila da glumi kao da je "svejedno glumi li u komadu Nušićevom, Pecijinom ili Žike Obretkovića", kako su zaključili beogradski kritičari, Dragan Mićanović kao Argan bio je više no korektan, a Radovan Vujović u ženskoj ulozi – glumio je Arganovu ženu, precioznu i (nedovoljno) lukavu sponzorušu koja na vijest da joj je "voljeni muž" mrtav u identitetskoj egzaltaciji otkriva svoju pravu prirodu, pa skida ženske halje i ostaje ono što jest – čak odličan, i da je samo Bojan Dimitrijević kao Thomas Diafoirus, kostimiran da neodoljivo nalikuje Drakuli, prisiljen na prenemaganje. No da, i beogradski kritičari ocijenili su da su svi oni doista dali sjajne uloge, ali, avaj, u drugim predstavama, dok je Marković iz njih izmamio samo "klaunove i budale, kao u najlošijem seoskom cirkusu, oveštale i ofucane šablone i najniže glupiranje".
foto: Nenad Petrović
Jean-Baptiste Poquelin Moliere jedan je od najvećih dramskih pisaca svih vremena; glumac i vlasnik kazališne trupe; u milosti vlasti i progonjen, kako kada, sjajan poznavatelj ljudske prirode koji u svojim komadima nemilice ismijava svaku vrstu "fakea", loše pjesnike obasute hvalospjevima i nagradama, pohlepne svećenike kojima su mile lijepe žene i njihov novac, škrce i zadrte bogomoljke, u svom zadnjem komadu dohvatio se u 17. stoljeću cvatuće znanosti svih vrsta, pa i medicine, izvrgavši pohlepne nadriliječnike i pomodne "bolesnike" nesmiljenom zafrkavanju… sve je to Jagoš Marković imao na raspolaganju, ali uspio je napraviti samo predstavu koju su okarakterizirali kao "snobovsku predstavu lažne pobune, šund u svojoj originalnoj varijanti", dok je Jagoš Marković "veštinu mlaćenja prazne slame koju blasfemično krsti društvenom kritikom doveo do vrhunca".
I da loših riječi ne bi usfalilo, nakon ove predstave Jugoslovensko dramsko pozorište, "nekad najbolje pozorište bivše države", doživjelo je, prema kritičarskim zlicama, "svoj konačan sunovrat". A i što očekivati u državi u kojoj "kultura ne vredi ni po lule duvana"? Zvuči poznato?
Svaki početak je nezgodan, ne budimo zlopamtila. No, nakon "Uobraženog bolesnika" na početku više nismo; čekamo sljedeću predstavu.