Svratio je bio Miroslav Krleža godine 1975. u zagrebački Teatar &td da i on eto doživi mladoga glumca Radu Šerbedžiju kako interpretira njegove stihove, prozne pasaže i esejističke bravure.
Tu danas kultnu monodramu, “Moj obračun s njima”, u režiji Dine Radojevića, ključnoga našega kazališnog redatelja poslije Gavelle, Šerbedžija je bio zaigrao godinu prije te njome stao plijeniti tadašnji, što se kaže, tout Zagreb. Prema Šerbedžijinim riječima, u toj se monodrami obračunavao s kompleksnim odnosima na Balkanu, govoreći o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili nad nama i o pogašenim svjetlima u balkanskim krčmama iz kojih nas vječno vrebaju mrakovi, primitivizam i krvoprolića.
Šerbedžija dalje svjedoči, u istome tekstu, javnom pismu otposlanom prije tri godine Ministarstvu branitelja, čiji su ga činovnici bili ojadili da je zborio suprotiva Domovinskog rata na Sajmu knjiga u Beogradu, jadajući se opravdano na tu opasnu laž izrečenu u formi državne potjernice: “Nakon predstave sjedio je u mojoj garderobi i dugo šutio. Vjerojatno je, shvaćajući što je to mene, tada mladoga glumca, toliko uznemiravalo u toj našoj stvarnosti. Zatim mi je rekao rečenicu koje se uvijek sjetim kada se nađem na nišanu nekih ozlojeđenih i ratobornih ljudi: ‘Sviraš ti na violini, mali moj, ali zapamti - tvoj život će biti borba s divljim zvijerima!’”
Dakako, Šerbedžija ovdje sam sebe demantira vlastitim životom - on je od te borbe u razumnom trenutku odustao i spasio se od vlastite izdaje, zapravo izdaje talenta i profesije, pravljenja kompromisa koji se poslije ne mogu opravdati. U pravu je, zaista bi se moglo reći, kako iznosi u nastavku toga pisma, da je postao dvostruki izdajnik u očima najgorih šovinista srpskih i hrvatskih, te u dijelu priprostog puka. No to je za njega danas, u okolnostima eto demokratskog i domaćeg protukapitalističkog poretka aktualnog, zapravo - kompliment.
Šerbedžijin trag
Naime, već sama činjenica da ga većina javnosti i političara i prati i podupire, te da zasluženo uživa stanovito povlašteno mjesto u društvu, potvrđuje činjenicu da su “divlje zvijeri”, makar u njegovu slučaju, ipak na lancu. Čak eto niti činovnici iz Ministarstva branitelja ne mogu negoli u njegovu slučaju - zašutjeti. Jer ipak živimo u kakvoj-takvoj demokraciji i u kakvim-takvim materijalnim prilikama da jedan čovjek umjetnik ipak može pristojno egzistirati…
Bilo kako bilo, Šerbedžija je svoju monodramu odigrao više od dvije tisuće puta od 1974. do 1990. Obnovio ju je 2007. godine u produkciji Kazališta Ulysses na Brijunima, ali više nije dala nekadašnjeg odjeka…
Šerbedžija nikako nije mogao znati da Krleža sluti raspad Jugoslavije i povratak kapitalizma, a sudeći po Čengićevim zapisima i još mnogim indikatorima u svjedočenjima suvremenika, gotovo da u taj raspad više i ne sumnja pred svoju smrt, a nakon Brozove.
Vjerujem da je danas mnogo važnije od toga što je Krleža slutio rat i sumnjao u ostanak Jugoslavije poslije Broza, to što je slutio povratak kapitalizma. Koliko, ne znamo i nikad nećemo znati pouzdano. Dosad se time zapravo nije nitko ozbiljno bavio.
Šerbedžijina umjetnina iznikla je iz njegovih tekstova u doba kad su već izrasle generacije koje nisu znale negoli za socijalističko uređenje, sljedećih dvadeset pet godina stizale su nove, i svaka je ta generacija sve manje shvaćala da Krleža nije pisao napamet, da se mnoga njegova riječ tiče konteksta koji zapravo ne razumijemo. Nismo ga razumjeli svi mi rođeni u socijalizmu, od Šerbedžijine do moje generacije.
Danas, kad opet imamo i kapitalizam i popove, imamo i Krležu. Njegovi primjeri više ne zvuče umjetno, njegovi likovi odjednom su nam postali “samorazumljivi”. Radnja romana “Na rubu pameti” danas se nadaje kao veristički zapis iz nekog tabloida, pripovijetka u kojoj pravoslavni pop zavodi i siluje siromašno djevojče jest vijest iz crne kronike, Veliki Meštar Sviju Hulja zbilja ima dionice pogrebnog poduzeća, viđao sam ga u Mesničkoj…
Znači, iz današnje perspektive Šerbedžijina se monodrama nadaje kao kakav generalni vapaj za poboljšanje ljudskog roda, bez neke nade u povoljan ishod, više jedna glumačka etida, kojoj je cilj naglasiti glumčevu pojavnost, šarm, talent, ekspresiju, a manje je bitan sadržaj iskazanoga.
Godine 2019., prije tri tjedna, Ozren Grabarić praizveo je, u režiji Aide Bukvić, u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu monodramu Vlahe Bogišića “Miroslav Krleža o hrvatskoj književnosti”.
Nastavak predavanja
Naslov “Moj obračun s njima” Šerbedžija je uzeo s poznate Krležine polemičke knjige iz 1932., koju je objavio u vlastitoj nakladi i nikad je nije ponovno tiskao, uglavnom zato što je uz mnoge duhovite pasaže ondje dosta nepravedno nagrdio nekolicinu dobrih pisaca i moralnih ljudi…
Ta knjiga bijaše nastavak njegova predavanja iz 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu, pa je ishodište i ove predstave, zamišljene kao “rekonstrukcija” nikad održana drugoga takvog Krležina predavanja na istome mjestu, najavljena za 1934…
Bogišić, najupućeniji Krležin biograf poslije, dakako, Stanka Lasića te najvažniji aktualni tekstolog, učinio je upravo ono što Šerbedžija nije mogao: dao je Krležu kao živog mladića, smjestivši dvadesetak ulomaka iz različitih proza, iz eseja, predavanja, u današnje vrijeme, u stvarnost sprege vlasti i kapitala, u doba drske svemoći i agresivnosti crkvenih ljudi. Ukratko, popovi i lopovi, tema starija od Krleže, tema Radićeva, tema Starčevićeva, stvarnost koja je eto oživjela iz stotinu godina starih knjiga ravno pred našim očima kao naša stvarnost…
Rade Šerbedžija igrao je, moglo bi se kazati, samoga sebe, a kroz Krležu. Ozren Grabarić pak igra samoga Krležu. On se pred nama pojavio kao lik iz spiritističke seanse. Krleža glavom i bradom. Tek nešto premršava pojava, gotovo istoga timbara glasa, odjeven u kostim Barbare Bourek, koji od cipela do kravate rekonstruira Krležinu pojavu s početka tridesetih godina prošloga stoljeća.
Poput Šerbedžije, i Grabarić je izvrstan glumac, radnik, oplahnut ljubomorom kolega, ali i profesor, ambiciozan čovjek te s ovom monodramom nije mogao proći osrednje. Posrijedi je doista 45-minutna senzacija, gdje glumac uz pomoć svega pet novih riječi (influencer, blokirani, šoping-centar, mobitel) prikazuje potpuno današnji Zagreb i današnju Hrvatsku i Krležu kakav bi bio da se rodio, recimo, 1983., a ne 1893. godine.
Predstava je producirana u sklopu Festivala svjetske književnosti, dakle izvan okvira kazališnoga rutinskog, i pitao sam se za njezinu budućnost. Srećom, ona će u Hrvatskom glazbenom zavodu živjeti čini se još dugo. Zasad su dogovorene izvedbe za 22., 23., 29. i 30. listopada te za 16. i 30. studenoga. Svojevrsnu glazbenu dramu uz “živog Krležu” daje nadahnut pijanist Matej Meštrović. Preporučujem.