Kazališta u nas, otkako je pandemije, daju bolje predstave. Zapravo, što se zaraza jače širi i situacija postaje dramatičnijom i tragičnom, dramatičniji i tragičan postaje i teatar. Do danas nije zabilježeno da bi se tko zarazio u publici, što znači da se disciplinirano provode mjere protuepidemijske (maske, mjerenje temperature, dezinfekcija ruku, distanca). Ne znam je li igdje još u Europskoj uniji kazališta rade, ali znam eto da su u velikoj većini zemalja zatvorena. A naša rade, i neka rade, makar dramska, a umjetnici i uprave moraju biti koliko oprezni, toliko i hrabri.
Naime, mnogo veći rizik od publike prihvaćaju dakle izvođači i ljudi iza scene te su mnoge produkcije već odgođene ili su ugasle jer se tko iz ekipe razbolio. Umro je, na žalost, operni pjevač Ante Topić, koji se inficirao koronavirusom na probi u zagrebačkom HNK. Neposredno pošto je bio završio u bolnici, zborsko pjevanje i opere zabranjeni su. A trebalo bi zapravo poštedjeti svakoga starijeg od šezdeset godina svakog angažmana u kazalištu. I sve slabog zdravlja.
Ansambl i autorski tim ove dojmljive predstave karlovačkog Zorin doma korona je također pohodila, ali nije ugasila nikoga od njih ni njihov rad, negoli ih je eto generalna nevolja i njih potakla da zdušnije rade. "Grane smo na vjetru" najsloženija je predstava Zorin doma otkako je prije sedam godina, u lipnju 2013., obnovljen profesionalni ansambl. Imahu i dosad zahtjevnih produkcija: "Kaos iz kulisa" iz godine 2015., lutkarski spektakl "Fantazija" iz godine 2017., a sad su poduzeli pothvat da ujedine sve umjetničke i organizacijske snage i naprave praizvedbu umjetnički toliko zaokruženu i tehnički toliko složenu da se bolje od nje u malom europskom gradu i ne može zamisliti.
Diskretna elegancija
"Grane smo na vjetru" autorski je tekst Ane Prolić, prema kratkoj priči iz 1953. "Čovjek koji je sadio drveće" francuskoga pisca Jeana Gionoa, alegoriji o pastiru podno Alpa koji dugo i uspješno pošumljava opustošenu dolinu. Sama režija inspirirana je i drugim pričama, istinitim, o ljudima koji su se mrzlini svijeta i smrti isto suprotstavili sadnjom stabala. Ji Jiefang ispunila je posljednju želju preminulom sinu i 20 godina sadila stabla u Unutrašnjoj Mongoliji, Jadav Paneng, šumski čovjek iz Indije, 30 je godina sadio stabla na svom otoku, a ovdje je eto izmaštan muškarac iz Hrvatske, koji bol zbog gubitka supruge i djeteta u ratu liječi sadnjom šume, u nigdini tekstom nedefiniranoj, a režijski uobličenoj otprilike na granici Dalmacije i Like.
Ideju je dao, koncipirao i predstavu režirao Peđa Gvozdić, koji je napisao i pjesme nježne i optimistične. Uglazbio je ih je Mario Mirković i ta tri njegova songa najbolja su u njegovu nemalom opusu. Zaista su i doslovno glazbeni hitovi potencijalni, oslonjeni, diskretno, na pop-rock glazbu Novog vala, otprije četrdeset i više godina, a ovdje ih uživo izvodi ansambl predstave, na gitarama, harmonici, dobošu pjevajući brechtovski oporo. Predstavljanje nije realistično, negoli je u igri kombinacija satiričnog i poetskog teatra, kojem snagu daje izvanredna scena Marte Crnobrnje.
Svega tri praktikabla nose kulise za više interijera, te su fasade i prozori ujedno plohe za teatar sjena, kojim se primjerice evocira prošlost, sjene vojnika u napadu na selo, bombe koje razaraju kuće i ubijaju ženu i dijete, a čaroliju glavnu čine stabla, isprva tek sadnice isklijale, a do konca zbivanja debla što zapremaju cijelu vertikalu inače crne i zapravo ogoljele pozornice. Izvanredni su i kostimi Morane Petrović, koji u dva kompleta daju opreku ruralno/urbano, likovno su usklađeni sa scenom, a autorica im, kao i u svim svojim kreacijama, daje jednu dodatnu, rekao bih diskretnu, eleganciju.
Smiješan i tužan pas
Znači, imamo vješto ukomponiran teatar sjena u teatar klasični, ali imamo i teatar lutkarski, utjelovljen u bernardincu u prirodnoj veličini, kreaciji Vanje Gvozdića, koji njime uglavnom i manipulira i daje mu glas. Taj je pas i smiješan i tužan, poput njegova gazde Jure, toga jednog pastira koji je svu energiju i snagu posvetio jedinom za njega mogućem bivanju.
Inspirativno, živo kontrolirano, šarmantno, glasno, a lako igra Nino Pavleković Načelnika Marka, Jurina antagonista, svojevrsnu mutaciju Brešanova Bukare, od kojeg se razlikuje jednom ipak dobrom crtom u sebi. Mladi Andro Damiš isto je tako dojmljiv, osobito u jednoj od triju svojih uloga, dječaka Bartola, kojega daje kao uvjerljivog mladog dobričinu, no ne i jednodimenzionalno. Lino Brozić kao Mladen, glavni Jurin pomagač, ispočetka je manje artikuliran, no do konca postaje prezentan. Lovorka Trdin komično, ali ne i karikaturalno igra Babu Maru, a uspješno je dala i ulogu nestrpljive Novinarke. Lucija Matković igra sa sluhom, s dobrom artikulacijom, prirodno govorom tijela gradeći poziciju lika, Katu, naoko potlačenu suprugu Markovu. Vanja Gvozdić smiješan je kao ne baš bistar seljak Natko, a Goran Glavač igra malu, uvjerljivu ulogu Zlatka.
'Gospođica Julija': Koprodukcija Osijek - Vinkovci
Predstava koja me oduševila, najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio
Gledalište karlovačkog Zorin doma i kad je prazno - ima glava. Zrak iznad sjedala uskraćenih ljudima, poradi distance protuepidemijske, zauzele su lebdeće "lubanje" bijelih balona, a nasloni sjedalica presvučeni su majicama, ogrnuti košuljama. Takvu covid-scenografiju za gledalište patentirala je Marta Crnobrnja za predstavu Talijanske drame "Evanđelje neprijatelja", početkom listopada u riječkoj Filodrammatici. Tad su, u skladu s radnjom, prazne sjedalice zauzeli maštovito odjeveni kosturi, a ovdje taj rad, vidjevši riječku predstavu, sad već kao trajno praktično rješenje, parafrazira domaći redatelj i glumac Peđa Gvozdić: njišu se te glave za sve predstave i njihat će se sve dok budu trajale protuepidemijske mjere.
Gledalište i inače bijaše podosta prazno, ali s dovoljno ljudi da se osjeti kolektivna energija vrlo konkretna što raste uz predstavu Strindbergove "Gospođice Julije" u režiji Aide Bukvić i produkciji Osječkog HNK i vinkovačkog kazališta Joza Ivakić. Gledao sam dakle u Karlovcu njezinu sedmu izvedbu, kad predstave postaju napokon dobre ili napokon loše, a ova me oduševila kao najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio. Hladnoća i pustoš jednog već razorena bogataškog doma, doma plemićkog, njegova kuhinja i troje likova koje daju otpočetka koncentrirani, izvrsni glumci, uvlače te u igru dakle smjesta.
Klasičan tekst iznesen je, dramaturški gledano, cjelovito, pokraćeno je zbilja malo, ništa ključno, neka ponavljanja manja (rad Marijane Fumić) te se dakle i redateljica i glumci oslanjaju na pisca, nimalo dakle postmoderno. Postmoderna je, no zapravo radije simbolička, tek metalno elegantna, "otuđujuća" scenografija Saše Došen, koja je kreirala i skladne, pa i diskretno erotične, kostime za troje aktera koje tumače izvanredno troje glumaca.
Impresionira Matea Marušić kao Gospođica Julija. Ta je mlada umjetnica već očito dostigla prvu glumačku zrelost te je dala lik posve realističan ali i posve eteričan. Izvrsno komunicira s partnerom, vjerujemo njezinim mislima, naslućujemo njezine dvojbe, plijene nas njezini osjećaji, i u krvi i plaču ostaje profinjena. Inspiriran je, postojan i uvjerljiv, osobito u obratima što ih donose granične situacije, Vladimir Tintor kao Jean, a impresionira i Petra B. Blašković kao tobože ponizna kuharica Kristina.