Vasilij Senjin, ruski redatelj čije smo rane radove u Zagrebačkom kazalištu mladih, režije Tolstojeva romana “Ana Karenjina” (2005.) i Čehovljeve drame “Galeb” (2007.), rado zapamtili, vratio se u Hrvatsku jednom solidnom blic-režijom “Idiota” u zagrebačkom HNK, za koju je imao manje od dva mjeseca.
Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog sam je adaptirao, kreirao je i scenu. Kostime je kreirala Doris Kristić, koja ih je pravila i za prve dvije Senjinove hrvatske predstave. I u te dvije, i ovdje, ti su kostimi, rekao bih, bogati, dramski utemeljeni a maštoviti, prikladno raskošni, uz naglašenu simboliku boja. U “Galebu” bijahu izvan vremena radnje, u “Ani Karenjinoj” na rubu vremena, a ovdje su upravo u vremenu radnje, ali ipak stilizirani, pseudorealistični, te snažno podvlače karakter i položaj likova.
Tko je prevoditelj
Skladatelj, Ozren K. Glaser, dao je isto snažnu dramsku partiju, no koja je suviše reducirana, pojedena tišinom, rekao bih.
Zbunjuje činjenica da je kao prevoditelj potpisan direktor Drame HNK Ivica Buljan. Pretpostavljam da je prevodio redatelju što kažu glumci i obrnuto, a ne Dostojevskog, premda će čitatelj pomisliti da jest.
U “Idiotu”, u prijevodu dakle Ise Velikanovića, osobno me najviše privlači, više na početku, pripovijedanje kneza Miškina o čovjeku osuđenom na smrt. Ti predsmrtni trenutci čisti su, danas bi se reklo, faction. Dostojevski je opisao momente vlastite pobuđenosti smrću - bio je osuđen, klinac u dvadesetima, i car ga je pomilovao minutu prije smaknuća…
Ovdje toga nema, ali knez Miškin, što bi se reklo “idiot” iz naslova, nije papirnata pojava. Luka Dragić dao ga je kao dobra, ali ne i odviše inteligentna čovjeka, tako da bi se i tu njegovu dobrotu moglo ponešto staviti pod povećalo. On lijepo piše i nikome na putu, svakome je u računu. Pomalo je i ljigav, što je kazališno zanimljivo.
Generalno gledano, predstava je uspjela zato što ne prepričava roman, negoli živo daje njegove protagoniste te kroz njih oživljuje jedno dakle izumrlo društvo, čije običaje i misli možemo eto najbolje rekonstruirati iz jednog ovakvog književnog djela.
Znači, Nastasja Filipovna Jadranke Đokić jest fatalna žena iz 19. stoljeća, odviše se prenemaže za današnje pojmove, a za tadašnje jest provokativna, luda, nemilosrdna. Ovdje je Jadranka Đokić dakle dala jednu muzejsku figuru, meni kazališno zanimljivo i uvjerljivo. Njezina je energija izazovna, jaka. Ostaje jedino prigovor da nije bila, da tako kažem, dovoljno erotična. Mizanscen jest namjerno shematiziran, odaje hladnoću među likovima, a humor je uvučen u ono što je odbojno. Budući da je Senjin klasičan redatelj ruski, njegovi likovi nikad ne igraju na prvu loptu. Znači, kloni se kiča i oslanja se na trajanje a ne na brbljanje. Upravo stanovita suzdržanost razlikuje dramu od sapunice.
U toj suzdržanosti, najbolji je eto osvanuo Dušan Bućan kao Gavrilo Ardailionovič Ganja, a s druge strane, kao najvehementiji lik, a opet odmjeren, jest Bojan Navojec kao Rogožin. Primijetio bih da je glumački napredovala Luce Anić, čija Aglaja jest živ karakter, a mlada glumica kao da se prvi put lišila pjevuckanja i nepotrebnog naglašavanja izrečenog. Svidjela mi se i Barbara Vicković kao Jelizaveta Prokofjevna i, općenito, redatelj jest na neki način zaliječio mnoge glumačke neuroze, koje su u HNK-ovom ansamblu kronične, jer se igra malo, a protekle godine i u dosta lošim produkcijama.
Potraga za srećom
Ukratko, ova trosatna predstava (sa stankom) ozbiljna je i zanimljiva radnja. Osobito prvi dio, dok se u drugome zbivanje ponešto raspada u intimnijim dijalozima. Ono što jest u njoj suvremeno, jest ujedno ono što je u njoj i klasično: potraga za srećom uvijek je varka. Čovjek, svojim ustrojem, ne jedino da ne može biti dobar, on ne može biti niti sretan. Ali, svakako će pokušati da sreću dosegne. Inače život zbilja ne bi imao smisla, ni za loše, nit za takozvane dobre ljude.