.jpg)
Posebni kazališni događaj Ulyssesovog brijunskog ljeta gostovanje je Bitef teatra s predstavom Vuka Boškovića “Novo doba”, u kojoj glavnu ulogu igra Mirjana Karanović.
“Ta predstava mi je naprosto legla, nikakvih porođajnih muka oko nje nije bilo. Dino Mustafić kao redatelj imao je ideju što želi s tom predstavom, a možda je i jedina predstava koju sam do sada igrala a da prije premijere nisam imala nikakvu dramu”, kaže za Jutarnji proslavljena srpska glumica.
Razgovarali smo u glumačkom kampu Ulyssesa, nakon uspješne sezone koju je označilo i mnogo manje novca koji je festival, čiji je zaštitni znak Rade Šerbedžija, dobio ove godine od države. S druge strane zanimanje gledatelja za predstave Ulyssesa, pa i za brijunsku premijeru ”Novog doba”, bilo je izuzetno, čak i veće nego prijašnjih godina.
Smeta li vam da danas kazalište i film više nemaju utjecaj kao prije, da riječi političara daleko jače odjekuju od onih koje izgovaraju glumci?
- Što god kažem kukanje je za nekim prošlim, divnim, idealnim vremenima, a nema potrebe za tim. Život uvijek ide naprijed, na gore ili bolje i ništa se ne može vratiti natrag. Nisam više ni energična ni mlada i nemam više želje baviti se prošlošću kako bi dokazala da je tada možda bilo bolje. Danas se više čuju političari i to je naprosto tako.
Kada je riječ o kazalištu na ovim prostorima, od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, tko po vama najbolje komunicira s vremenom u kojem živimo?
- Iako nisam veliki ljubitelj umjetnosti koju predstavlja Oliver Frljić, jer naprosto volim drugu vrstu teatra, mislim da će njegove predstave svakako ostati zapisane kao neizbježan trag ovoga vremena. Njegova energija da pomoću kazališta svoje ideje i misli plasira izuzetna je i ne vidim da bilo koji drugi kazališni redatelj ima takvu snagu i fokusiranost.
Što se u Beogradu događa kada je riječ o kazališnom životu?
- Beograd je ušao u jedan mediokritetski period u kazalištu i nema ljudi koji vode teatre da su ličnosti i autoriteti. Uglavnom kazališta vode glumci koji su u dobrim odnosima s ansamblom i oni se snalaze. Glavno je da svi dobiju plaću, da se nekako izgura i to je jedna prilično neinspirativna situacija u kojoj nema ničega. Ni drame, ni dramatičnosti, ni umjetničkih incidenata, niti ličnosti koje uznemiravaju i pokreću.
A što je s filmom, je li kinematografija na ovim prostorima živahnija?
- Film zapravo i ne postoji. Sada u Srbiji postoji takozvani patriotski mainstream, toga ima i u Hrvatskoj, gdje se veliki novac izdvaja za filmove od nacionalnog značaja. U Srbiji su to povijesni projekti, a svi mi koji se bavimo ovim današnjim vremenom mnogo se teže izborimo za neke novce. Država smatra da od nas koji snimamo filmove sa suvremenim temama nema nikakve koristi. Ipak se nadam da ću uspjeti snimiti još neki film.
Bili ste žestoku kritičar u Miloševićevu vrijeme i kako vas danas primaju i doživljavaju u Srbiji?
- Mene ili obožavaju ili mrze iz dna duše. Propustila sam priliku biti opće prihvaćena narodna glumca zbog svojih kritičnih opaski na srpsko društvo i ono što smo prošli. Zamjerali su mi i da sam kao žena bila agresivna u svom mišljenju. Ali sve je to nepovratno i nikada neću imati status opće omiljene glumice.
Kada ste vi imali problema u Srbiji, u Hrvatskoj su vas rado prihvaćali, Frljić je u Hrvatskoj često kritiziran, a u Srbiji ga hvale.
- Srbija je otvorena prema Frljiću u mjeri u kojoj kritizira tuđe društvo. U Srbiji su užasno popularne osobe koje su kritične prema hrvatskom društvu, tamo ih obožavaju, poput Dežulovića, Viktora Ivančića, Vedrane Rudan, Frljića. Oni su tamo heroji, a u Hrvatskoj napadani. Isto je i obratno, oni koji žestoko kritiziraju srpsko društvo, vrlo su popularni u BiH, Hrvatskoj. Nemam ja tu iluzija, niti želim tvrditi da je negdje bolje, u Hrvatskoj ili Srbiji. Mislim da su mehanizmi slični i da sve funkcionira na sličan način. Od političara nadalje, jer su nacionalne politike uvezane, a nitko nema gdje otići.
Razgovaramo na Brijunima u vrijeme kada Titovo ime u Hrvatskoj očito odlazi u zaborav što se u Srbiji već davno dogodilo?
- U Srbiji je tako bilo jer je Tito rođen u Hrvatskoj. Da je Kumrovec u Srbiji, Hrvati bi ga maknuli, ovako smo mi bili prvi. Sada ste došli vi na red da ga umlatite i zatrte svaki trag o prošlosti.
Čuli smo da pišete novi filmski scenarij. O čemu je riječ?
- Radim film o ženskoj sudbini, a scenarij pišem zajedno s Ognjenom Sviličićem. Kada će biti gotovo, teško mi je reći, ali bih voljela završiti do kraja godine.