DOLAZI U ZAGREB

Iskreni istup riječke glumice: ‘Ne pratim modu i nesigurna sam oko izgleda, ali ima i važnijih stvari‘

 Vanesa Pandzic/Cropix
Ana Mariju Brđanović možete pogledati s kolegama Denijem Sankovićem i Mariom Jovevom u Petom kupeu u ponedjeljak u 20 sati

Glumačkom pozivu privukli su me ljudi. Ljudi su tako zanimljivi, imaju toliko nijansi, želja, vrlina i mana, emocija... Volim učiti o njima - kaže Ana Marija Brđanović (29), Varaždinka s riječkom adresom koja je preddiplomski studij završila je u klasi profesora Rade Šerbedžije i Lenke Udovički 2018. na Akademiji primijenjenih umjetnosti.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

U okviru Erasmus studentske razmjene studirala je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani, a diplomski studij završila je na matičnom studiju u Rijeci 2020. godine. Osnivačica je i članica riječkog Kolektiva Igralke, čija je nova predstava "Cure" nedavno premijerno izvedena u prostoru bivšeg Exportdrva u Rijeci. Ova predstava u režiji Tjaše Črnigoj nastala je kao koprodukcija Kolektiva Igralke čija je Ana Marija osnivačica i članica, matične kuće HNK Ivan pl. Zajc, Mladinskog gledališča iz Ljubljane, Zavoda Vidna i udruge Maska. U njoj se, prema ispovijestima žena triju generacija - izvođačica u njihovim tridesetima, njihovih majki koje imaju oko šezdeset godina i njihovih baka koje imaju oko osamdeset godina - kroz osobne priče ocrtava promjena vremena i društveno-političkih sustava

- U toj predstavi radim ono što je meni osobno najizazovnije: igram samu sebe. Predstava je nastala na temelju osobnih priča iza kojih stojimo imenom i prezimenom - naglašava Ana Marija s kojom smo razgovarali u trenucima dok je istodobno imala probe za predstavu "Cure" i obnovu predstave "Regoč" redateljice Olje Lozice u kojoj glumi Vilu. Koliko je glumcima zapravo teško istodobno tako uskakati iz lika u lik?

- Mislim da to ovisi o mentalnom prostoru koji zauzima lik koji kreiram. Za neke materijale divno je imati vremena prepustiti se perspektivi jednog lika i tog lika voditi sa sobom kroz dan, u vremenu izvan scene. Tako mi je bilo u radu na Desdemoni - imala sam priliku otputovati u Sarajevo i raditi samo to. Volim se moći predati tako jednom procesu, ali volim i izazove i volim "hendlati" više stvari odjednom. Katkad nije jednostavno, klišejno, ali iskreno, mogu reći da su to teškoće koje želim imati u životu - objašnjava Ana Marija kojoj je ljubav prema umjetnosti usađena u obitelji.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Moj tata je pijanist, mama divno piše, a brat svira gitaru - otkriva glumica koju pitamo što joj je najljepše, a što najteže u njenom pozivu. Igra, učenje novih vještina, upoznavanje novih ljudi, putovanja, odgovara.

A najteže? Usklađivanje izvedbi i datuma, preklapanje termina.

I to što mi nedostaju neki dragi ljudi jer mi nedostaje vremena za sve što želim raditi - priznaje Varaždinka dodajući kako joj je rodni grad - magičan.

- Nedjelje u Varaždinu spore su i tužne i osjećaj koji mi budi samo pomisao na njih istog je intenziteta svaki put. I ta melankolija me zasigurno formirala i volim je. Kao i moje opušteno i sretno djetinjstvo, provedeno na cementu slijepe ulice, uz raznoliko društvo, kasnije i glazbenu školu i brzo zatim kazalište. Sve što me dovelo u Rijeku krenulo je iz Varaždina. A tamo su mi bake i djed, roditelji i brat, tako da se vraćam ondje kad god je prilika - govori glumica koja ne krije da obožava i Rijeku.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Rijeka je najnesavršenije prekrasna. Ovdje su mi prijatelji, kazalište koje volim, moje žene iz kolektiva Igralke gdje radimo angažirane predstave, more i šuma - priča Ana Marija koja nije među onima koji su od malih nogu znali čime će se baviti u životu. Tada naime nije previše razmišljala čime bi se voljela baviti kad odraste. Prepustila se druženju u ulici s prijateljima.

- Često bismo stavili dekicu na ulicu i organizirali talent show ili neko natjecanje u oponašanju. Jako sam se voljela igrati "pretvaranja". Prijateljica je imala napušteni podrum koji smo pretvorile u našu malu dizajnersku firmu i cijeli dan bismo se igrale da radimo neke uredske poslove, da neke od nas crtaju za našu dizajnersku liniju. Voljela sam oduvijek kreirati neke svoje svjetove i prepuštati se njima da me uvuku u same sebe. Čim se otvorio Kazališni studio mladih, upisala sam se i zaljubila u kazalište - prisjeća se glumica čija se obitelj nije iznenadila kada im je rekla kojim bi se poslom željela baviti.

- Imam veliku sreću da je moja obitelj uvijek bila puna podrške. I još uvijek jesu. Prepoznali su moju zaljubljenost u kazalište, koja se zbila već u srednjoj školi kada sam u kazalište odlazila učiti, gledati izvedbe predstava po desetak puta. Danas svi moji dolaze na moje predstave, a tata je definitivno najoštriji kritičar i drago mi je da je tako. Zapravo se često i slažemo u mišljenju - govori glumica koja je prvu ulogu dobila 2008. godine u Kazališnom studiju mladih.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

Bila je to uloga televizijske voditeljice programa sličnog "Plesu sa zvijezdama". Od uloge se sjeća samo da je silno uživala biti na sceni, ali ono čega se najviše sjeća je uzbuđenje grupe prije i nakon izvedbe.

- Sjećam se našeg zajedništva i veselja, druženja i smijeha. Taj osjećaj me ispunio, tad sam imala četrnaest godina, ali pamtit ću ga zauvijek - govori Ana Marija koja je studirala glumu na Akademiji Dramskih umjetnosti u Rijeci, gdje je imali prilike raditi s Radom Šerbedžijom.

Po čemu pamti to razdoblje i što je ono najvažnije što je naučila od našeg velikog glumca?

- Od Radeta i Lenke naučila sam mnogo i još uvijek učim, razdoblje s njima i mojim "klasićima" je nešto što me uistinu formiralo i obilježilo. Presretna sam da sam bila dio baš te klase. Pamtim ga po predstavama koje smo radili, pričama koje smo međusobno dijelili, druženjima nakon proba i onim posebnim nakon predstava, po prvom odlasku na Brijune, po prijateljstvu, suzama i vrištanju od smijeha. Često se sjetim Radeta i onog kada je rekao da je umoran glumac najbolji glumac. I to je za mene jedna velika istina koje se držim. Bilo je to stvarno lijepo razdoblje jer mi smo uistinu bili prisni kao grupa, a s Radetom i Lenkom smo se osjećali kao velika obitelj. I najviše od svega, voljeli smo i volimo - jesti. Znali bismo zajedno otići na ručak ili na večeru i nakon nas na stolu ne bi ostalo ništa. Nakon predstava jedva bismo dočekali domjenak. Voljeli smo se družiti i voljeli smo zajedno jesti, i jednom prilikom se netko od nas našalio i rekao da smo kao Lešinari. I tako smo to prigrlili kao ime naše grupe - kroz smijeh priča glumica koju molimo da izdvoji uloge koje su joj posebno važne ili drage.

- Definitivno mi je trenutno najdraža uloga Desdemone koja je premijeru imala 22. srpnja ove godine na Brijunima. To je koprodukcija Sarajevskog ratnog teatra i Kazališta Ulysses. Opet, osim što volim Shakespearea, ekipa koja je uključena u taj projekt je genijalna. Atmosfera na probama je bila krasna, probe bi proletjele u tren oka i ekipa mi baš nedostaje. Osim toga, jedna od važnijih uloga, zapravo, jedna od važnijih predstava je dokumentarna predstava mog umjetničkog kolektiva Igralke, pod nazivom "Bakice". Žene iz kolektiva su moje kolegice s klase - pametne, predane radu, društveno osjetljive i snažne žene. Tom predstavom smo sve narasle. I kao žene i kao glumice. Također, jedna od važnijih uloga koju bih istaknula je ona u predstavi "I Cyrano i djevojčica" za koju je zaslužna Renata Carola Gatica, odabravši je za repertoar HNK Ivana pl. Zajca. U toj predstavi sam igrala s izvrsnom glumicom, također s kolegicom s klase, Rominom Tonković - nabraja glumica koju pitamo ima li tremu uoči stupanja na scenu.

Ima, naravno, a to ovisi o projektu i uvijek je najviša pred premijeru.

- Odlučila sam zavoljeti tremu i uspjela sam u tome, ona je istovremeno i miks s uzbuđenjem, drži me koncentriranom. No, katkad se nije lako nositi s nesigurnostima, znaju doći na valove i biti intenzivne. Pokušavam na sebi raditi kontinuirano fizički, u smislu kondicije i zdravlja, ali i psihički, od mijenjanja odnosa prema samoj sebi, kroz meditaciju i učenju od drugih kolega. Važno je imati zdrav odnos prema sebi koji nije egotriperske naravi već se više svodi na prepoznavanje vlastite vrijednosti koja se u mom slučaju oslanja na moju želju za rad i svjesnost o predanosti prema poslu koji radim. Nesigurna sam oko svog izgleda, ali podsjećam se na vrijednosti koje želim imati u životu koje su iznad izgleda. Na kraju krajeva, meni je najljepše vidjeti osobu koja voli i prihvaća sebe, pa tako i druge - ističe mlada žena koja cijeni rad svojih kolega općenito, ali najviše cijeni kad upozna neke od uzora i oni budu i krasni, pristupačni, pametni i topli ljudi.

- Cijenim rad mojih kolega i kolegica u Zajcu, i rad mojih cura iz Igralki, rad ekipe koju sam upoznala u Sarajevu, a platonski sam zaljubljena u divnu Juditu Franković Brdar - kaže Ana Marija koju pitamo postoji li neka uloga koju bi baš voljela odigrati.

- Voljela bih imati priliku igrati Maureen iz "Ljepotice iz Leenanea" Martina McDonagha. S tim tekstom išla sam na prijemni i voljela bih igrati cijelu predstavu. Volim Martina McDonagha i njegove drame, kao i filmove prema njegovim tekstovima i njegove likove. Silno bih voljela raditi na filmu, ali teško je dobiti priliku - priznaje Ana Marija koja će u novoj sezoni Zajca igrati u "Yermi", "Rastancima", "Regoču", "Na tri kralja", u novoj koprodukciji Zajca i Igralki u predstavi "Cure", kao i u ostalim novim predstavama ove sezone.

Što radi u slobodno vrijeme?

- Vježbam rekreativno u teretani, učim svirati instrumente, pjevam sebi za gušt, učim štrikati, volim se družiti s prijateljima, gledati predstave i filmove, slušam glazbu (obožavam raznoliku glazbu. Prijatelj mi je otkrio belgijsko-egipatskog izvođača po nazivom Tamino koji me oduševio, volim Maneskin, Konstraktu, Dubiozu, Billie Holiday... Šećem, obožavam ići na more i piti kavu po lijepom vremenu i pisati pjesme. Volim i čitati. Upravo sam pročitala "Macbetha" jer je to naslov koji se radi u HNK Ivan pl. Zajcu ove sezone, a sad me čekaju "Katarina, Velika i Mala" Olje Knežević i zbirka pjesama "Djevojka-Zarez" Rajne Racz. Pratim li modu? Ne bih rekla da je pratim, ali volim odjeću. Pokušavam kupovati pametnije i olakšati ormar, ali u trenucima stresa meni je najdraži lijek lutanje po bespuću trgovina s odjećom i second hand dućanima. Volim tenisice, ali volim i visoke pete, a kod odjeće mi je važno da je ugodna i praktična. I mirišljava - kaže Ana Marija.

image

Oni dolaze

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. travanj 2024 15:41