Da bih intervjuirala Dženisu Pecotić, morala sam se dokopati plave boje snijega. Stigneš na Bijeničku, tamo je dječje kazalište Žar ptica, u njemu je prije koji dan premijeru imala predstava “Plava boja snijega” Grigora Viteza, za koji je Dženisa kreirala kostime. Pa biraš: ili generala Razbinosa, ili kralja Karaslava…
Dženisa Pecotić diplomirala je na Višoj školi za tekstil i odjeću, a studirala i arhitekturu, i germanistiku i povijest umjetnosti. Osim kostimirati glumce, jako voli priređivati izložbe, a najbolje se sjeća svoje prve, potaknute Karlom Blossfeldom, fotografom koji je na prelasku 19. u 20. stoljeće fotografirao bilje, kojim se ona inspirirala, pa od toga stvarala svoje haljine-skulpture, cipele, torbe…. Izlagala je i vani.
Lijepo smo se zabavile fotkajući se. Vaš je posao veseo?
- Moj posao je prije svega jako lijep. A u svemu što je jako lijepo, uvijek nađeš veselje. Zna biti naporan, ali, prekrasan.
Ničim ga ne biste zamijenili?
- S godinama sam shvatila da bih rado bila glazbenica. Kao mala svirala sam klavir, išla u muzičku školu, ali kao svako jogunasto dijete - sve hoću, samo ne ono što roditelji kažu i ja sam rekla - ‘ne’, na svoju veliku žalost i tugu…
Da, kad se radi kreativno, često se sretnete s onim što baš i ne želite.
- O da, puno je demona. Najjači protivnik, recimo to tako, mnogih kreativaca, naša su vlastita ega. Umjetnike posebno maltretira ego, ali ego je i njihov kotač zamašnjak. Ako si u stanju ego spoznati, i ovladati time, onda je sve puno jednostavnije i tebi i tvojoj okolini. To je ono što učim doslovno cijeli život, ovladati vlastitim egom.
Ima tako nekih žena za koje čujete da su uvijek bespogrešno, intrigantno, a decentno - kad čujem riječ decentno mašim se za praćku - odjevene i uređene. Nema tu đinđuva i biže i konfekcije. Kakav život!
- To je opet pitanje ega. Težnje - biti perfektan u svemu. Perfekcijom hraniš svoj ego. A savršenstvo - ono mi je beskrajno dosadno! Moraš griješiti i da bi znao što je jako dobro. Ako si uvijek savršen, prekrasan, to gubi svoju vrijednost. Jer mora postojati jin i jang, dan i noć, kao i zlo i dobro.
Ima rečenica, ‘Žena je uvijek u pratnji, osim kad je sasvim sama, a možda čak i tada, u pratnji slike o sebi’. To je žena comme il faut, ili nesretna žena?
- Ovo drugo.
Je, prije ili kasnije padne u depresiju. Rečenica nije moja, ali pripada 70-im godinama 20. stoljeća i Johnu Bergeru, engleskom teoretičaru i piscu, preminulom prije koji tjedan.
- Ta savršena bića, neću reći žene, jer to može biti i “privilegija” muškaraca, nema njima izbora. Nije im lako, mogle bismo mi imati i malo suosjećanja za tu sliku Doriana Graya. Paklen život. Ali neke ljude obožavamo i zbog njihovih mana, zar ne?
Joj, ovaj… baš mi je neugodno, ali, gdje ste nabavili te naočale? Lude, a decentne!
- Ljubav na prvi pogled. Jedne jedine u dućanu. Alain Mikli. Ručni rad. Jako cijenim ručni rad. Ionako stalno nešto rukama radim doma. Šivam, slažem, imam jednu komodu, moj muž mi se već smije, svaki dan tu komodu preslagujem. Neumorno.
Što je na komodi?
- Neke moje instalacije, vezane uz floru, faune još nemam doma. Svoje aranžmane, svjetlo… smatram svjetlo, u vlastitom domu, i inače, jako važnim. Meni je, prvi odabir u životu bila arhitektura. Ali doživjela sam tešku prometnu nesreću i stradalo mi je lijevo oko pa sam se morala odreći arhitekture. No, i dalje sam veliki zaljubljenik u sve što s njom ima veze. Doma kod sebe slažem svoje male… kutiće. Već godinu skupljam ljuske od bijelih pačjih jaja, i od njih ću napraviti instalaciju za Uskrs. Ali - kuha oj suprug, sad godinu dana u mirovini, rado i fantastično.
Vjerujem da je klasični, bijeli balet kostimografski najteži. Kako se pravi pačka?
- Postoji nekoliko pravila, a to me opet Ajki uputila, zašto je bijeli balet tako zanatski zahtjevan. Nekoliko je predmeta u bijelom baletu koje je zanatski izvesti mali masterpiece. Pačku, drugi je kolet, gornji dio muškog kostima, a treći kamargo, duga suknja od tila. Za dobru pačku moraš imati vrsne šnajdere, moraš sam poznavati strukturu, kostur pačke, dobro je imati zanat i u vlastitim rukama, znati upotrijebiti primjerene materijale. To nije problem jednom Boljšoj teatru, Marijinskom teatru, londonskom baletu…
Pariškoj operi. Ali…
- Čim nisi na izvoru, a mi nismo na izvoru, moramo sami otkrivati puno toga. Nije lako. Majstori se izmjenjuju. Mladim ljudima, da nauče napraviti pačku, treba jako puno vremena
Koliko?
- Recimo, barem pet godina. I onda, postoji ruski način, francuski način, engleski… svaka je različita. I nije isto radiš li je za Labuđe jezero ili za Giselle. Nekada, Rusi su stavljali željeznu konstrukciju, obruče, da ih drže, danas se to više ne radi. Puno se toga promijenilo, a danas možeš kupiti i gotovu pačku. Ali, ona nema dušu. I to balerina zna jako cijeniti, ako se pačka pravi baš za nju.
Znači, imate posebni til…
- I on se slaže na tzv. gaćice, u specifičnim omjerima, u 12, 13, 14 slojeva, ovisi o zahtjevima balerine, o baletu, na poseban se način nabire… ma to vam je znanstveni rad. Smatram da si potpun kostimograf samo onda kada si napravio kostimografiju za barem jedan klasični balet.
Koje su vam vaše kostimografije prirasle srcu?
- Veliki sam zaljubljenik i u klasični balet i u suvremeni ples, pa mi evo pada na pamet ‘Dama s kamelijama’, s koreografom Derekom Deanom, u zagrebačkom HNK, jer sam silno željela napraviti korzet bez gumenih tregera na ramenima koju balerine obično imaju. I napravila sam, i ponosna sam na nju, i na šnajdere HNK koji su je sašili, i na tu tradiciju koja ostaje, jer svako malo dolaze novi kostimografi, puni ideja, ali sad imaju nešto na što se mogu nasloniti. Taj podatak znaju moje šnajderice, a možda je primijetio i neki zaljubljenik u balet koji gleda taj korzet i pita se… ček, ček, kako to stoji? U varaždinskom HNK kostimirala sam ‘Enciklopediju izgubljenog vremena’ Slobodana Šnajdera, u režiji Snježane Banović, ekspresionistički tekst koji se nastavlja na Kafku, imala sam otvorene ruke pa sam nadrealnu preobrazbu Gregora Samse u kukca mogla i prikazati. Uvijek volim izići iz ‘normale’. Ne volim ustaljene putove. I ‘Labuđe jezero’, opet s Deanom, i Coppeliju na Montmartreu. A o Milku Šparembleku, nevjerojatnom čovjeku, može se knjiga napisati.
U jednom ste intervjuu govorili o Emilie Floege, Coco Chanel, Elsi Schiaparelli… ženama koje su bitno pojednostavile žensku modu, uz opću zahvalnost… Ali meni se čini da su one zapravo višim slojevima prilagodile nešto što su žene radnice početkom 20. stoljeća morale: jednostavno se odijevati. Teško bi se uvlačile u rudarsko okno s pojastučenom guzom. Kreatorice su estetizirale kapitalističku eksploataciju žena.
- Zanimljivo razmišljanje, ja mislim da su im olakšale život, jer žene bi i dalje radile u tvornicama, ali bi vukle za sobom nepraktičnu odjeću. Žene su nekada, u višim slojevima, po cijeli dan bile u korzetima zbog kojih su konstantno padale u nesvijest. Skidale su si donje rebro, da bi bile tako tanašne.
Sebi šivate?
- Ne baš…! Ali puno sam šivala, cijele kolekcije, 70-ih i 80-ih godina, kad smo imali naš Modagram, pa kolekcije u sklopu ULUPUH-ovih revija. Svaki svoj model sam ja sašila.
Kakve ste modele voljeli?
- Raskošne! Kad je na faksu moje crteže vidjela profesorica Nina Režek, rekla mi je, ‘Dženi, ti ćeš biti kostimografkinja, nećeš se baviti previše modom’… to vam sve govori.
A niste tu sklonost raskoši boja, materijala, oblika, ornamenta donijeli sa sobom iz Sarajeva, gdje ste živjeli neko vrijeme?
- Živjela sam u Sarajevu od 6 do 12 godine. Uvijek sam prijateljicama, ne samo sebi, šivala haljine za lutkice… dobro ste me podsjetili. Možda je to početak svega.
Mislim na islamsku sklonost ukrašavanju, obilju, detalju… ipak ste Karaselimović.
- Ne, u toj priči nisam nikad bila. Moja je obitelj ateistička. Mama mi je iz Mostara, otac iz Kotor Varoši kraj Banje Luke. Bila je izuzetno feš i zgodna žena, uvijek prekrasno obučena, u haljine i mantile kakvi su se nosili pedesetih. Izgledala je poput Ave Gardner. Tako je izgledala i tako se nosila. Danas mi je silno žao da ja nemam ništa njezino sačuvano, osim jednog malog šešira i čipkaste bluzice. I pjevala je najljepše na svijetu, ima topli baršunasti alt.
Pjevala je sevdah?
- Sevdah, ali nikada profesionalno, samo za obitelj, pa neke divne španjolske pjesme, pa starogradske… ja sam zapravo nastala u Zagrebu. Mama je studirala filozofiju, tata medicinu, a mamu je otkrio slavni Dinko Fio. Kako je to bilo doba velikog siromaštva, mama bi stala pred mikrofon Radio Zagreba i uživo otpjevala što je trebalo. Da bismo opstali. Nakon Sarajeva, kamo smo otišli jer moj tata jedan je od osnivača Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, vratili smo se, moji su oduvijek inklinirali Zagrebu.
Mama još pjeva?
- Da. I, sa svojih 88 godina još je modno osviještena, uvijek ima dvije duge uredne pletenice i ne dopušta da je itko vidi dok nije uređena. Pjeva, kao i svi drugi u obitelji. Kći, unuci, nećaci. Ali nije li glazba nešto najčudesnije što je čovjek izmislio? Pa ja si ništa ljepše od glazbe ne mogu zamisliti, ona je izvor mojih najvećih inspiracija, ona iz mene izvlači sve vrste emocija.
Čak i prije dizajna, i kostimografije?
- Da, apsolutno.
I vi pjevate… čula sam vas u garderobi.
- Imam sluha, kažu da lijepo pjevam, ali gdje sam od mame!… Ne pjevam ni sevdalinke, kao što inače ne znam ništa o islamskoj religiji, nikad nisam dobila nikakve pouke u tom smislu, i da vam iskreno kažem, malo mi je i žao, jer puno više znam o katoličkoj religiji.
Nikad nije kasno. Kakve su vama bile 60-e i 70-e u Zagrebu? Rekla mi je kolegica Goranka Jureško da ste najviše voljele raspaliti gramofon do daske i čagati kao lude.
- I ne samo to. Goranka je stanovala kraj Studentskog doma u Tvrtkovoj ulici, mi bismo se lijepo obukle, uredile, stale na balkon i gledale njihovu čagu. Čeznutljivo. Bile smo premlade, a i tata mi je bio strog. A u drugom gimnazije sam sama sebi prvi put nešto sašila, neke grozne žute hlače, s luđačkom mustrom, jako trapez. Na ruku, naravno.
Evo vaše rečenice iz jednog intervjua: ‘Ponekad tek naknadno otkrivam izvore svojih inspiracija, a oni znaju biti vrlo zabavni’. Novinarke su vas tu prekinule… bog zna zašto. Koji su to izvori?
- Pa evo, nedavno sam gledala ‘Alisu iza ogledala’ Tima Burtona, i ostala s burom inspiracija, od kostimografije, glume, do shvaćanja da smo tako neminovno izručeni vremenu, da ću složiti izložbu na tu temu. Duhovitu, koliko mogu. Veselost nas spašava, jer je život zbilja pretužan, sredina u kojoj živimo, politika koja nas toliko mrcvari, naša tobožnja demokracija… Oduševljava me Kraljeva rečenica iz naše predstave, ‘Porazbaca mi sve misli’. Moramo si porazbacati misli! Moguće da sam ja malo infantilna…
Taman dovoljno da budete normalni. Kad ste doznali da imate karcinom, kao mlada, je li vas to nagnalo na misli - što dolazi poslije?
- Ne, ne znam zašto bi? Ako zbilja nešto ima poslije, pa onda ću o tome razmišljati kad tamo dođem! Kraj toliko strahova koje su sada i ovdje… zamislite još jedan strah! Ipak imam, sada, četvero unučadi, veliku obitelj. Većina strahova je uvijek iracionalna, ali su tu. I oni imaju neku funkciju. Biti stalno ‘haj’, što će mi to, to je dosadno. Hoću iskusiti i mrak. A imala sam ga, u životu…
Ne mogu vjerovati da bolest nije pratio strah?
- Ma, jesam, uplašila sam se, ali sam odlučila da mene moja djeca trebaju. Ne uspiju svi, nažalost. Ali treba se truditi. Jedna stvar je kako se ti prema bolesti postaviš, a druga je - kako na tebe utječe tvoja okolina. Mi smo društvena bića, trebamo svoju djecu, prijatelje. Meni je moja Branka Donassy, uz mog supruga, kuhala makrobiotiku. S tim sam se mučila 1994. godine, tad smo završavali i kreacije uniformi za Hrvatsku vojsku… teška godina.
Kako ste se osjećali kad vam je priopćena dijagnoza?
- Nevjerojatna tjeskoba. Takvu tjeskobu nisam nikad osjetila. Ne strah, tjeskoba. Kao kod Kafke.
Kako to tumačite?
- Ne znam, moraš otići u podsvijest.
Niste pitali supruga?
- Ma jesam, ali rekao je nešto preracionalno. Pa sam zaboravila. Odrasla sam na bajkama. Cijelo svoje djetinjstvo u Sarajevu bjesomučno sam gutala bajke. I danas ih najviše volim. Iako živimo u nečemu što nikako nije bajkovito.
Možda i bolje, jer ako bi nam cipela bila mala, u prodavaonici bi nam umjesto žlice za cipele dali nož. No, pitala bih vas zašto je tako puno gay muškaraca u modi, ali to je pozamašna teorija. Moram priznati da sam dugo nekako i sama mislila, ako neki muškarac ne zna kako se i zašto neka žena razodijeva, a zašto da je onda i odijeva?
- Ma, fantastični su. Većina ih ipak u najljepšem mogućem obliku podržava ženstvenost… Thierry Mugler, savršen, Alexander McQueen, on je i otišao zato što je bio tako veličanstven, intenzivan. Pa Jean Paul Gaultier, Armani, Valentino. To je pitanje ukusa, a ne spolnog opredjeljenja.
Nešto vas žulja demokracija.
- Za nju treba vrhunski razvijeno društvo. U sociološkom i kulturološkom smislu, samosvjesne ljude, visokocivilizirane. Tko je izabrao Brexit? Tko je glasao za Trumpa?
A i neke puno gore stvari su se u demokracijama dogodile, na primjer dok se pilo pivo u münchenskim pivnicama. No, jesu li vam erotičnije minice, ili duge haljine?
- Ni jedno ni drugo, nego stav osobe koja to nosi.