Dalmatinska zagora nepresušni je izvor i inspiracija kazališnom redatelju Ivanu Leu Lemi. Do sada je napisao i režirao tri teksta na vlaškom dijalektu; "Vla Vla Vlajland" i "Čudo" u kazalištu Moruzgva s Ecijom Ojdanić i "Zakon Zagore" u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Sve tri predstave su kod publike hitovi. Pokušava li Lemo tim predstavama izgnati Vlaja iz sebe ili ga želi probuditi?
"Pa, radi se o svojevrsnom egzorcizmu nekih demončića iz moje identitetske dubine. Ali, osim čišćenja mojih karmičkih i mentalitetskih obrazaca, pokušavao sam u tim fabulama naći i genezu današnjih programiranosti našeg naroda u našoj zemlji, često kobno odsječenog od korijenja. Svi ponekad osjećamo da smo izgubljeni između onog što smo bili, onog što jesmo, što se pretvaramo da jesmo i što sve možemo biti, a nismo. Kazalište sa svojim katarzičnim potencijalima može pokušati pomoći nadvladati tu krizu identiteta", objašnjava ovaj režiser, koji mnogo radi na području cijele bivše Jugoslavije. Tako sada u Subotici postavlja "Cabaret Jugoslavenke".
"To je moj sedmi i posljednji cabaret koji postavljam u Narodnom pozorištu u Subotici, u multinacionalnom, multikulturnom gradu u kojem u atipičnoj i inspirativnoj sinergiji živi puno različitih naroda. U ovoj novoj produkciji preplećem osam priča iz šest bivših republika i dvije bivše pokrajine. Priča je to o izmaštanoj, paralelnoj povijesti Jugoslavije, u situaciji gdje su žene 1988., tijekom posljednjeg sleta za Dan Mladosti izvele matrijarhalnu revoluciju i zavladale Jugoslavijom, koja u našoj predstavi postoji i danas. Dakle, luda i zabavna paralelna povijest. Dramaturgija kvantne fizike", objašnjava Lemo, kojeg za kraj pitamo o nerealiziranom projektu iz snova.
"Tiha mi je patnja inscenacija epa ‘Mahabharate‘ u nekoj idealnoj produkciji, možda u pulskoj Areni. Također, volio bih organizirati Fringe festival, po uzoru na edinburški, negdje kod nas, na našoj turizmom isprerovanoj i izmrcvarenoj obali."