RAZGOVOR S PISCEM

Ivan Vidić: Hrvatsko kazalište zadnjih dvadeset godina postaje potpuno nebitno

Ivan Vidić (1966.) ponajbolji je hrvatski dramatičar na prijelazu stoljeća. Uz Matu Matišića i Filipa Šovagovića jedino je još on u tom razdoblju napisao barem tri vrijedna djela. U prvom desetljeću ovog stoljeća pridružio im se Elvis Bošnjak. To su dakle jedini naši suvremeni dramski pisci s većim, a kvalitetnim opusom. Osobno još volim čitati Pavu Marinkovića. Tu je, dakako, i Miro Gavran, pučki pisac popularan u više europskih zemalja. Kad su dramatičarke posrijedi, imamo Ladu Kaštelan, i to je manje-više sva naša ozbiljna ekipa. Da ne griješim dušu, evo pridodat ću Ivanu Sajko, čije drame, doduše, ne razumijem, ali vele mi da su značajne... Zbog njegova duševnog mira, pridodat ću i Slobodana Šnajdera . Zaslužio je, trudi se, piše, makar i loše...

Ratni veteran

Većinu njih kao izdavač prati Hrvatski centar ITI, koji je nedavno objavio drugu Vidićevu dramsku zbirku, “Dolina ruža i druge drame”, s pet tekstova: “Veliki bijeli zec”, “Onaj koji se sam govori”, “Grupa za podršku”, “Život u sjeni banane” i “Dolina ruža”. Isti je izdavač 2002. objavio prvu knjigu Vidićevih drama, “Drame”, sa sedam djela. Vidić je pisac svojevrsnih antiutopija i satiričar, koji ne štedi riječi. Značajan je i kao prozni pisac, autor tri takve knjige, a iz njegova privatnog života izdvojit ću podatak da je ratni veteran.

Sami ste osmislili naslovnicu svoje najnovije knjige. Na prvi pogled ne djeluje provokativno...

- Ta naslovnica predstavlja moj prvi korak u potpunom osamostaljivanju od izdavača. Počeo sam s naslovnicom, nastavit ću s tiskom, uvezom, a vjerujem da ću završiti na proizvodnji papira. Koliko shvaćam, izdavaštvo će propasti i moja će me iskonska potreba za pisanjem napokon dovesti do toga da sam izrađujem knjige. To je što se tiče same intencije da se u ovom okrutnom vremenu otiđe korak dalje. Što se pak tiče same ilustracije, ona je vrlo jednostavna. Valja se u nju udubiti i uvidjeti da na prikazanoj Leonardovoj “Posljednjoj večeri” nedostaje glavni protagonist, a od pozadine nedostaje dio perspektive. Isus nedostaje zato što u igri koja se danas igra više nema glavnoga, nema kapetana tima. Inače je ta slika ilustracija koja visi na zidu u jednoj od drama, “Grupi za podršku”.

‘Grupa za podršku’ nije igrana u kazalištima. Zašto?

- Nije igrana, ali mislim da hoće jer sudeći po reakcijama ljudi koji su je čitali, mnogi je žele igrati. Ovo ‘mnogi’ se dakako ne odnosi na kreatore domaćih repertoara i repertoarne politike. Drama već ima nekoliko podjela - to su glumci koji su se sami pronašli u nekim od ponuđenih likova, i treba ih samo okupiti. Treba ih biti sedam i trebaju biti poredani po dobi. Zato što igraju jednog te istog čovjeka koji u glavi razgovora sam sa sobom, i koga pratimo od njegove dvadesete do četrdesete godine. Iz nekog je razloga ta drama među kreatorima repertoara bila proglašena hermetičnom. A meni se opet čini da je vrlo jasna, kad se uđe u osnovne postavke.

Promišljeni pristup

Ni naslovna drama iz knjige, ‘Dolina ruža’, nije u cijelosti praizvedena.

- To je zbilja obiman dramski tekst, od oko 150 kartica, i izveden je samo njegov prvi dio, u Gavelli. Režirao ga je Krešo Dolenčić. Mislim da je to bila dosta uspjela predstava, a njezin neuspjeh krije se u tome što je vrlo brzo skinuta s repertoara, što nije bilo utemeljeno na financijskom, repertoarnom ili kojem drugom razlogu. Bila je gledana. Jednostavno tako, nestala je sa scene.

Drama ‘Onaj koji se sam govori’ izvedena je na radiju, a ‘Život u sjeni banane’ postavljen je čak dvaput, no posrijedi je iznimka. Vaše se drame, kao i većina domaćih, uglavnom samo praizvode.

- To je tako zato što posljednjih 20-ak godina kazalište kao takvo postaje nebitno, efemerno, a to se manifestira kao nervoza.

Kazalište se danas iscrpljuje u neprekidnoj proizvodnji novoga. Posljedica su poluproizvodi. Dođu, vidimo ih, nestanu. Kao da je ta neka izmjena ciklusa postala sve brža i brža. Svijet je zahvaćen akceleracijom.

Među pet drama u knjizi možda je potencijalno najkomercijalnija ‘Veliki bijeli zec’, snažan prikaz posljedica rata. No i ona je postavljena samo jednom, u ZKM-u.

- Promišljeniji pristup mojim komadima, nekakvo intenzivnije njihovo čitanje, vrlo bi brzo nekog snalažljivijeg producenta ili ravnatelja dovelo do zaključka da ti komadi mogu biti i komercijalni.

Ne zanima me Europa

Zašto se i vi ne okrenete Europi?

- Ne mogu. Posrijedi je nedostatak mog osobnog raspoloženja da se dopisujem, da mejlam, da apliciram na razne europske institucije. Pokušavam biti pošten.

Budući da nikad nisam previše žudio da moja zemlja uđe u Europsku Uniju, nemam baš nekog moralnog opravdanja da sad kleknem pred europske birokrate i molim sredstva, da zahtijevam da me se izvodi u sklopu nekakvih kulturnih razmjena, punjenja multikulturalne slike Europe. Tu bih ja, kao Hrvat, poslužio kao neka marginalija koja bi nekom eurobirokratu značila: Eto, vidite, i vas ima! Mene takav produkcijski koncept ne zanima.

Ne volim se gurati, a danas je takvo vrijeme da moraš biti silovit i marketinški prisutan i tu ja u startu gubim. Jer, u krajnjoj liniji, uopće ne volim marketing i ne mogu se pomiriti s njegovim strategijama, koje obično podrazumijevaju ponižavajuće prodavanje samog sebe.

No, kako se osjećate s dvije knjige drama?

- Moja prva knjiga pokrivala je otprilike prvih deset godina moga djelovanja u kazalištu, a ova druga sljedećih deset. To su kazališni komadi koji su gotovo svi uprizoreni, no mislim da nisu uprizoreni kako spada. No valjda će jednom biti. Uostalom, optimist sam utoliko što volim pisati i što volim kazalište.

Da je u vašim rukama sudbina Ive Sanadera i da se dokaže da je veleizdajnik, kako biste ga kaznili?

- Blago. Vratio bih ga naime na početak devedesetih, u splitski HNK, ali ne kao intendanta, nego kao pomoćnika. Dao bih mu još jednu priliku.

Moj prvi triler bit će, nadam se, uspješan

Niste odustali od proze?

- Sljedeći mjesec ću objaviti zbirku novela ‘Južna država’. Početkom iduće godine pak izlazi roman ‘Sat koji otkucava samo tik’. To su proze od kojih mnogo očekujem. ‘Južna država’ posvećena je Platonu i Jugoslaviji. Roman je, pak, uvjetno rečeno, triler. Naime, ako sat otkuca tak, eksplodirat će. Dakako, riječ je o bombi, terorizmu. Posrijedi je roman kojim se ja prvi put pokušavam baviti žanrom i od njega očekujem komercijalni uspjeh. Nakon kojega ću napisati i roman ‘Sat koji otkucava samo tak’.

Izdvajamo