S prozora Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu , koji gledaju prema Muzeju za umjetnost i obrt, prolaznici Trgom maršala često ujutro ili rano poslijepodne mogu čuti prodorne glasove opernih pjevača dok vježbaju svoje partiture. Ako imate sreće da se u toj sobici tri sa tri - u kojoj je stolica, stalak za note, klavir ili pijanino - nađete zajedno s opernom prvakinjom, gotovo će vas zaglušiti frekvencija zvuka koju u tako malom prostoru proizvede velebni sopran. - Hokus, pokus, bonus, jocus, malus locus... - uvježbava nacionalna prvakinja Ivanka Boljkovac u pokusnoj sobici ulogu Vještice u operi Engelberta Humperdincka “Ivica i Marica”.
Gospođo Ivanka, stakla će popucati...
- Ne brinite se, mogu ja i jače - ozbiljno će miljenica naroda koja igra u novoj operi u režiji Ivana Lea Leme i pod ravnanjem Saše Britvića.
‘Aida’ me vrijeđa
“Ivica i Marica”, to vam je prvi put da igrate vješticu?
- U operi sam prvi put vještica, a u životu, ne znam...
Kako to da vještica izgleda kao Dolly Parton? Tko se boji Dolly Parton?
- Mi smo rekli da je to barbika, ja bih rekla malo oveća barbika kad sam ja na sceni. Nisam tipična vještica, ali metlu imam. Imam čak i usisavač. Na koncu, to je dobra vještica, ona dječicu pretvara u medenjake, a kad je gurnu u pećicu, onda se medenjaci opet pretvore u dječicu. Predstava je nastala u lijepoj atmosferi, cijeli umjetnički tim zabavljao se na probama.
Imate li problema na poslu jer ste u predstavi začarali i zgradu HNK Zagreb?
- Vidjet ćemo tek hoću li imati problema.
Engelbert Humperdinck bio je Wagnerov suradnik, prijatelj, ali u svojoj operi, kažu, poseže i za dječjim pjesmama iz tradicije. Kako se vama svidjela glazba?
- Mislim da je on čak dopisao jedno Wagnerova djelo, po skladateljevu nalogu. Neki govore da je to mali Wagner, ali ne znam baš... Poslije Wagnera, Verdija, Puccinija, ovo jest drukčija glazba. Fraze kod Humperdincka su međusobno slične, a opet različite, pa morate paziti da vam se te razlike ne obiju o glavu.
Predstava želi biti i kritika konzumerskog društva i osuda zlostavljanja djece.
- To redatelj postiže kontrastom između obitelji koja, scenografski, živi na Hreliću i vještičine kuće od medenjaka, u šumi usred ničega.
Kako vi gledate na inovacije u oblikovanju opere?
- Ja sam zagovornik starog, tradicionalnog pristupa, međutim, u ovom slučaju korištenje, recimo 3D-a, jest zgodno. Promjene na opernoj sceni uspijevaju samo kada redatelj uvjeri pjevače u njihovu ispravnost. Jer u tom slučaju i pjevač ih, uz redatelja, prenosi publici. Po meni, kod “Ivice i Marice” pretjerana je samo dužina trajanja projekcije fotografija gladne djece na početku predstave.
Vrijeđaju li predstave, poput HNK-ove parodične “Aide”, opernu umjetnost?
- Mene vrijeđaju. Ali dopuštam da se nekome taj iskorak sviđa. U “Aidi” bi pjevači trebali i vokalno i glumački biti izvrsni u toj mjeri da me natjeraju da zaboravim način na koji je predstava režirana. Ja, međutim, imam osjećaj da je i pjevače smetala ta vizija “Aide”. Zašto bi opera ulazila u društvenu angažiranost kad dramski teatri puno lakše taj pristup mogu iznijeti. Radnje opera jesu predvidljive, ali ljudi opere gledaju i zbog glazbe.
Nestalo blago
Što operni pjevač nikako ne smije raditi u životu?
- Sve može operni pjevač raditi, međutim pred predstavu se mora malo pričuvat, ne smije lumpati previše. Koja žestica poslije predstave, zašto ne, dobro će vam doći da si malo pročistite grlo.
Jeste ikad pjevali u “Spli’skom akvarelu”, budući da se on ne izvodi u Zagrebu koji je i glavni grad Dalmatinaca?
- Pjevala sam samo ariju iz “Akvarela” kad su bile neke “čvrge”. Da, čudno... nikad mi nije palo na pamet da se to ne igra. Bio bi Tijardović ovdje pun pogodak. Voljela bih pjevati “Akvarel”, mislim da bih se fino zabavljala. Za mojih višegodišnjih gostovanja u Splitu imali su me tamo rad’. Govorili su mi: “Ivanka, šta ste vi smišni”, a ja sam se umalo bila uvrijedila na to, dok mi nisu objasnili što to u Splitu znači. Jedini je bio problem što im ja nisam davala štofa za male skandale kakve Splićani vole. Njima je dosadno ako ljeti na Peristilu pjevač ne ostane bez glasa i ne ide doktoru na injekcije.
Predrasude kažu da na operu idu dame u bundi...
- Nije istina, dolaze i mladi, i to u trapericama, što mi se baš i ne sviđa. I mala djeca dolaze.
Donosi li vam publika darove?
- Uvijek sam dobivala razne sitnice, no moji u teatru su mi sve te stvarčice, koje sam čuvala godinama, bacili u smeće. Ljiljana Molnar Talajić na mojoj prvoj predstavi poklonila mi je stolnjačić na kojem je bilo nacrtano životinjsko carstvo i ja sam na njega slagala različiti nakit, figurice od porculana, kristala, safira... Sve su mi to pobacali kad su micali ormare u kazalištu. Osjećala sam se kao da su mi dušu bacili.
Kako doživljavate titulu “nacionalna prvakinja”?
- Ja sam Ivanka.