"Amarcord" Federica Fellinija iz 1973. remek-djelo je europske kinematografije, a riječka kazališna publika imat će, prvi put, priliku vidjeti kako nostalgična autobiografska priča o odrastanju u Riminiju 1930-ih kultnog talijanskog redatelja funkcionira u drugom mediju, na kazališnim daskama.
U režiji nagrađivanog argentinskog kazališnog umjetnika Luciana Delprata i u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca s Istarskim narodnim kazalištem - Gradskim kazalištem Pula, nastala je predstava po Fellinijevu filmu čija je premijera u riječkom kazalištu zakazana za srijedu. Fellini se odrastanjem u Riminiju pozabavio kroz gorsko-slatku autofikciju, portretiravši skupinu osebujnih likova kroz rituale svakodnevnog obiteljskog života, društvenih odnosa i tradicionalnih društvenih spektakala. Argentinac Delprato vraća se, nakon dva uspjeha s predstavama "Kralj Edip" i "Decameron", riječkom HNK i ansamblu Hrvatske drame, a u njegovu "Amarcordu" glume Olivera Baljak, Ivna Bruck, Edi Ćelić, Serena Ferraiuolo, Mario Jovev, Dean Krivačić, Jelena Lopatić, Biljana Lovre, Jasmin Mekić, Giuseppe Nicodemo, Deni Sanković, Tanja Smoje, Aleksandra Stojaković Olenjuk i Andrea Tich.
Luciano Delprato kaže da će predstava drugačije djelovati na ljude koji su film pogledali, ali da je istovremeno mogu gledati i u potpunosti pratiti i oni koji nisu.
- Kao predstava, ona stoji sama za sebe. Također, predstava je suvremeno kazališno djelo na neki način neovisno o filmu. Naša misija i cilj bili su ne iznevjeriti ljude koji vole film i ne isključiti one koji ga nisu pogledali - najavio je redatelj.
Prema njegovim riječima, filmu su pristupili s velikim poštovanjem, ali kaže da je predstava istovremeno i stilizirana verzija filma. Isto je, kaže, radio i Fellini, koji se nije previše brinuo o točnosti portretiranja vremena, već je bio bliži ideji sjećanja i snova.
- Kada se nečega sjećamo, ne sjećamo se precizno, ne razmišljamo o točnim povijesnim okolnostima. S time se igramo u predstavi - kaže Delprato.
Prema njegovim riječima, likovi u predstavi govore različitim jezicima, s time da obitelj, kao jezgra i oličenje lokalnog identiteta, govori fijumanski, dok oni koji se trude bježati od lokalnog ili pripadati "višoj klasi" govore drugim narječjima. Redatelj kaže da mu je bilo važno da jezik predstave ne bude čisti standardni hrvatski, jer se ni u Rijeci ni u Puli, kao ni u Riminiju, ne govori čisto.
- Želim postići da se čuje različitost koja je karakteristična za te gradove, jer jedan govori ovako, a drugi onako, ali svi žive u istom gradu. To je realnost. Jedino će se ‘Io voglio una donna!‘ govoriti na originalu, jer ništa drugo ne bi imalo smisla - kaže.
Redatelj smatra da je "Amarcord" uznemirujuće aktualan. Fellini ga je režirao u zrelim godinama, a kada osjećamo da se bližimo kraju života, često se vraćamo u djetinjstvo. "Amarcord", ističe Delprato, čini da se svatko tko ga gleda vrati u vlastito djetinjstvo.
- Iz perspektive djeteta govori se o aktualnim temama kao što je uspon fašizma u Europi, a onda i o buđenju seksualnosti, šovinizmu. Rat je nešto što se opet događa, nažalost - kaže.
Uz film, inspiraciju za predstavu tražili su i u Fellinijevim crtežima. Fellini je, naime, prvo bio ilustrator, crtač stripova i karikaturist te je pisao kratke priče. Često se, kaže Delprato, događalo da su likovi u filmovima najprije bili karikatura na Fellinijevu papiru. Tako je i podjela uloga u Fellinijevim filmovima znala ovisiti o tome tko odgovara crtežu, odnosno karikaturi koju je redatelj napravio. Taj su princip, kaže redatelj, primijenili i u radu na predstavi.
- Tražili smo tko će odgovarati nacrtanom liku. Zamišljali smo kako bi se kretao, kakav bi to bio lik, ne pokušavajući kopirati film, već istraživati putem istog procesa, kroz crteže. To predstavi daje posebno stiliziranu estetiku, uz kostime, šminku, koreografiju, sve je snovito, umjetno konstruirano, oslobađajuće nerealno - kaže.
Prema njegovim riječima, predstava je mješavina konvencionalne drame, muzičkog teatra, akcije, fizičkog teatra i neverbalnih pokreta.
- Smatram to važnim jer filmovi su vizualni medij, odajemo počast filmu crpeći iz njega što više onoga za vizualno kazalište - zaključuje.
Glumica Olivera Baljak, koja tumači Mirandu, kaže da se zaljubila u "Amarcord" osamdesetih te da je priželjkivala ovu ulogu čim je lani čula da će se iduće godine raditi predstava po filmu. Dok je gradila lik temperamentne Mirande po uzoru na glumicu koja ju je igrala na filmu, Pupellu Maggio, osvijestila je da je to prvi put da mora nalikovati njezinoj kreaciji, kao da igra neku povijesnu osobu.
- Moram joj biti što sličnija, a opet s pomakom. To me doista zabavljalo, kao što sam uživala gledati svoje kolege u njihovu stvaralaštvu. Neki od njih igraju više uloga. Meni su sjajni - kaže Olivera Baljak o svojoj ulozi.