INTERVJU S GLUMICOM

‘Ja da psujem. Naravno da psujem. Psovka ima smisla. Psovka je iz raja izašla‘

Dobroslav Silobrčić je s Ninom Violić razgovarao u hotelu Esplanade
 Tomislav Kristo/Cropix
Jesam li feministkinja? Pa, kako možeš danas reći da nisi? Jesam. Borba žena je jedina borba na svijetu koja ima smisla

Nina, crvenokosa ljepotica, dramska prvakinja u Hrvatskom narodnom kazalištu, slovi kao hirovita i odrešita buntovnica - što uopće nije istina. Nina je draga, komunikativna, umjerena, pametna mlada gospođa, vrlo duhovita. Rođena je i odrastala u Rijeci, roditelji su joj Dalmatinci. Jedinica je. Upravo je završila dugometražni igrani film "Baci se na pod" kojeg je i redateljica i glavna glumica, uz Gorana Bogdana. Sjajno informirana, nagrađivana. Glumi, pjeva, pleše, govori jezike, sretna je i u ovo neugodno vrijeme. Optimist je. Zna da će doći novo, bolje doba. Cijepit će se, naravno. Majka je Roze, pomajka Klare. Živi u Zagrebu, ljubi svog Filipa. Šovagovića. Vole se i natječu tko će biti bolji. Ne nosi nikad žensku torbu, što je posebni dar, ali ima džepove pune svega. Govori kajkavski, misli glasno…

'Živim neke dane turbulentno i nesigurno, a neke dane - presretno i ludo. Tako uvijek živim. Kad sam dobre volje, optimistična, razmišljam kako je ustvari sve to što nam se događa jako dobro. Imam osjećaj da živimo u nekoj velikoj promjeni. Život kako smo prije toga svega živjeli - kako su ljudi vjerovali da je to održivo? Najzanimljivije mi je zašto smo se ranije osjećali sigurnima? Na osnovi čega? Meni je sada zanimljivo vrijeme. Nikad mi nije padalo na pamet da živim izvan grada. U Rijeci sam rođena i odrastala u centru grada, i sada u Zagrebu.

image
Gledala sam seriju 'Pretend It's a City', što ju je Scorsese napravio sa svojom prijateljicom spisateljicom Fran Lebowitz. Sjajno. Pogledajte je. Fran i ja smo slične
Tomislav Kristo/Cropix

Koliko ste živjeli u Rijeci?
- Do 18. godine, kad sam otišla u Zagreb i upisala Akademiju dramskih umjetnosti. Mama i tata su Riječani. Ne mislite valjda da sam ja od Boška Violića kći?

Ne znam.
- Moj tata je Igor Violić, umro je kad je imao 50 godina, a ja 27. Tata je bio novinar, kuhar, pomorac i trgovački putnik.

Ima jedan misterij: nigdje na internetu nisam našao ništa o vašoj majci…
- Mama i ne voli da se o njoj puno priča ili piše. Godinama je radila u turizmu. Mama sada živi u Gorskom kotaru. Zove se Saša.

Rijeka je divan grad. Osobito onaj stari dio grada. I Korzo.
- Je. Da postoji povezanost vlakovima, kao što to postoji u Europi, ja bih ostala živjeti u Rijeci, a radila bih u Zagrebu.

image
Ja bih, na primjer, jako voljela živjeti na moru. Imati neku barku…
Tomislav Kristo/Cropix

Pa, postoji vlak za Rijeku…
- Postoji, ali putovanje traje četiri do pet i pol sati. Kako kada. A Rijeka je samo 131 kilometar zrakom, a 167 kilometara vlakom. A od Firence do Bologne možete doći za 15 minuta. Od Rima do Milana za dvije i pol ure! I, tako, sad živim već 30 godina u Zagrebu. Rijeka je predivan grad, ima more. Ima sunce. Fali mi.

Živite s Filipom. Šovagovićem.
- Živimo. Svatko ima svoj stan.

Jedete zajedno?
- Naravno.

Tko kuha?
- Pa, ja kuham, iako se to ne bi reklo, jer on uvijek sve te kuharske zasluge sebi pripisuje. Zapravo, i on kuha. On kuha meso, ja kuham ribu. Zadnje vrijeme i naručujemo pa nam donesu.

Postoje dvije kćeri u vašoj vezi: Roza je vaša, Klara Filipova.
- Roza ima 18, Klara 27 godina. Klara studira montažu, a Roza - vidjet ćemo. Mora tek položiti maturu.

Oduvijek imate ovu frizuru?
- Pa, da. Uvijek mi se ovako ricala, kako vi tu kažete u Zagrebu - rudlala. Samo jedanput su mi kosu uspjeli izravnati: u filmu 'Blagajnica hoće ići na more'. Dosade mi te 'rice'. Ali, kad god izravnam kosu, pretvorim se u neku jako ozbiljnu gospođu.

Pa, vi jeste ozbiljna gospođa.
- Nisam.

Prvo što sam pročitao o vama bilo je - buntovnik. Buntovna glumica… jeste li?
- Ne, nisam. Uopće sebe tako ne doživljavam. Ja uopće nisam dosljedna u tim svojim 'buntovima'. Nisam. Kad mi neke stvari smetaju, onda to direktno kažem, bez okolišanja. Ali nisam neka osoba koja se buniti mora. Prije su me neke stvari više dirale. Sada sam mirnija. Ja sam rudlava crvenokosa pristojna gospođa. Temperamentna da, ali nisam buntovnica. Znam da me prati ta etiketa. Ne znam zašto? Pa vidite i čujete da sam fino odgojena dama. Samo se uvijek borim za svoju istinu. Ljudi ne dožive tu moju istinu pa ju ponekad čitaju kao bunt, ponekad kao šalu. Gledala sam nekidan dokumentarni film 'Pretend It's a City', što ga je Scorsese napravio nedavno sa svojom prijateljicom spisateljicom Fran Lebowitz. Sjajno. Pogledajte ga. Fran i ja smo slične.

Hoću. Jeste li se ikada potukli s nekim?
- Mislim… da nisam. Nisam ja u tom smislu agresivna. Nikad ni bila.

Izgledate sjajno, fantastično… snažno.
- … pa mislite da bih se mogla 'pošorati' s nekim?

Pa da.
- Ne bih. Ja sam miroljubiva. Doživljavaju me da bih se mogla pošorati, ali ne bih.

Bavili ste se kakvim sportovima?
- Nisam. Nikakvim. Samo ljenčariti sam voljela, buljiti u zid. Pubertet me baš bio jako zablejao, pogodio. Onda alkohol…

Ma kakav… alkohol?
- Šalim se. Mene su, ustvari, održale u formi moje predstave.

image
Zadnje četiri predstave igram bez šminke. U 'Ciganu' sam odlučila ne mazati se: Milena kad uđe u priču dolazi pijana. U novoj predstavi, 'Nježnosti', isto igram bez šminke
Tomislav Kristo/Cropix

Jeste li se cijepili?
- Ne.

Budete?
- Naravno. Iako sam alergičarka. 'Opći alergičar' sam, to je manje opasno. Alergija mi se pojavila nakon poroda.

Pušite?
- Ja sam čudni pušač, opsesivna sam što se tiče cigarete, šest mjeseci pušim pa onda tri mjeseca ne pušim. Kad pušim, popušim dvije kutije. Onda mi počne smetati na sceni u kazalištu… glas se promijeni. Smrdim po duhanu, osjećam se kao da imam mrtvog hrčka u ustima. Sad baš pokušavam u nadi da ću zauvijek prestati pušiti. Veliki Janko Polić Kamov je umro s 23 godine u mom gradu. Rijeci. U Rijeci se puno i pilo, pije se i danas. Ja sam u pubertetu stanovala u dijelu grada koji se zove Školjić. Stari dio Rijeke.

Jeste li zadovoljni svojom naročitošću, svojom ljepotom? Glumice vole biti viđene i gledane… To je dio vaše profesije.
- Kako kad. Nekad sam prekrasna, ponekad sam si odvratna. Mislim da je za glumicu najvažnije da dosta rano prestane gledati je li lijepa. Za glumicu je ipak najvažnije da je izvrsna - glumica. Dok sam bila na glumačkoj Akademiji, gledala sam se često u ogledalo. Provjeravala sam sebe samu. Opustila sam se tek na ispitu. Prestala sam sebe gledati. Više ne želim imati tu estetsku kontrolu sebe. Sad izađem na scenu onako kako moj lik namažu i našminkaju šminkerice. Imam povjerenja u njih. Bila je izvrsna majstorica šminke Maca, još u ZKM-u. Vjerovala sam joj potpuno. To je važno. Sada, zadnje četiri predstave igram bez šminke. U 'Ciganu' sam odlučila ne mazati se: Milena kad uđe u priču dolazi pijana, s dvije vreće stvari, vraća se u roditeljsku kuću, izbacili su je s posla, razvela se od muža. Bilo mi je normalno da nemam ništa šminke. U novoj predstavi, 'Nježnosti', isto igram bez šminke. Muški glumci, posebno oni najbolji, nisu se nikada mazali. A, glumice su 'zabetonirane'. Dosta mi je toga… Živo lice je puno zanimljivije od onog prekrivenog makeupom. Ušla sam u neki novi prostor slobode. Potpuno prihvaćam biti takva kakva jesam. Takvi kakvi smo - najzanimljiviji smo. Ne volim režisere koji mi režiraju mizanscen, koji mi vele točno kad ću sjesti, kad ću pogledati lijevo, kad ću popiti vodu… A na Akademiji smo učili glumu baš tako. No, ta stara vještina režije polako odlazi u povijest.

Improvizirate koji put na sceni?
- Da, obožavam.

Zaboravili ste ponekad neki dio teksta?
- Daaa. I to obožavam. Dodam nešto svoje. Snađem se. Zadnji put kad sam zaboravila rekla sam na sceni: 'zaboravila sam kako ide dalje'. To je bilo u 'Tri sestre'. Ali to je bilo tako točno za sestru Olgu, da možda, nitko nije ni primijetio pogrešku. Publika obožava kad se dogodi neki takav iskreni trenutak.

Vjerujem. Na jednoj od posljednjih predstava 'Stilskih vježbi' u Gavelli Pero Kvrgić je zaboravio tekst pa je Lela Margitić izrekla njegov dio teksta. Publika je zapljeskala…
- Naravno. Pa to su namjerno radila braća Marx. Griješili.

image
Nisu nagrade nešto što čovjek treba u životu shvatiti ozbiljno. Bitno mi je da dobijem nešto više od Filipa, a on je nominiran za Zlatni Studio.
Davor Matota/Cropix

I Monty Python.
- Da. Da. To je bio prvi racionalni humor, zato su pajtonovci i uspjeli. Napravili su revoluciju.

Odakle su vaši Violići?
- Iz Kune na Pelješcu. Tata Igor. Mama mi je djevojački Padovan, ona je s Korčule, Vela Luka. Pa su bake i djedovi došli, u mladosti, raditi u Rijeku.

Recite, ljudi su pretežno dobra bića?
- Baš sam prekjučer o tome razmišljala. Stvarno jesam. O povjerenju u čovjeka. Vidljiva je agresija čovjeka prema prirodi. Ipak, mislim da ne možemo izgubiti vjeru u ljudsko biće. Ako želiš biti humana osoba, moraš vjerovati u ljude. Ja imam povjerenja u ljude. Možda je, sad uz ove katastrofe i preokrete koji se događaju na zemaljskoj kugli - ogromna količina ljudi prešla na višu stepenicu svijesti. Takvi ljudi me zanimaju. S njima se ja spajam. Treba se othrvati razočaranju, potisnuti svoj egoizam. Ako izgubiš povjerenje u ljude, što ti ostaje? Povjerenje je kapital.

Imaju li ljudi povjerenje u vas?
- Pa, neki imaju.

Volite li Filipa?
- Da li ga volim? Da. Beskrajno. Volim ljude. Filipa potpuno.

Hoćete li imati zajedničke djece?
- Pa, mi bismo voljeli. Ali, Filip spava popodne. I ja isto… Ove dvije kćeri koje imamo savršeno se slažu. Jedino pas Zigi nas je maltretirao lani, dok nije došla korona pa smo mu se potpuno posvetili. Nije nas htio slušati. Sada sluša. Mi svi smo jedna jako posesivna obitelj, ali pas je najposesivniji. Ukrotili smo ga.

Jeste li feministkinja?
- Pa, kako možeš danas reći da nisi? Jesam. Došlo je zanimljivo vrijeme za žene. Drago mi je da živim sada. Žene su dominantne, a muškarac se poštiva. Borba žena je jedina borba na svijetu koja ima smisla.

Muškarci dovoljno poštuju žene?
- Naravno da - ne. Patrijarhalni sustav je još uvijek ukorijenjen u društvima. Ipak, dogodio se jedan fenomen kod nas, za vrijeme rata i poslije rata, posebno u Rijeci, Puli i Zadru: 75 posto obitelji u gradu prehranjivale su žene koje su radile u Italiji, njegovale starije ljude. Zarađivale. To je bio sustav matrijarhata. U Rijeci je industrija potpuno propala, gotovo svi frajeri su dobili otkaz, sjedili doma i blejali u televiziju. A žene su radile. U Italiji. I nije se dogodila nikakva promjena u odnosu žene i muškarca. To je velika tema. Tako je bilo u devedesetim godinama.

Glumica ste, a sada i redateljica?
- Prije petnaest dana sam završila dugometražni film, jednu sagu. Prije deset godina sam ga zamislila. Radila sam obradu slike i tona u Sloveniji, putovala stalno zadnjih mjesec dana. Film se zove 'Baci se na pod'. Glumimo Goran Bogdan, ja, Lee Delong, francuska glumica iz Amerike i jedan dječak, Bruno Frketić Bajić koji je - potpuno čudo. Jedno malo čudo od devet godina, a izgleda kao da ima pet godina. Sad čekamo neki festival pa ćemo film prikazati. Izvrstan je. Zadovoljna sam jako.

Očekujete nagrade?
- Pa, nisu nagrade nešto što čovjek treba u životu shvatiti ozbiljno. Bitno mi je da dobijem nešto više od Filipa, a on je nominiran za Zlatni Studio. Haaahaaaa…

Vrlo ste razumna i realna osoba… Koji je smisao vašeg života?
- Kazalište. Meni na sceni nije nikad loše. Ne dokazujem se. Postigla sam da mi je dobro i ugodno izaći pred publiku. Ukidam neko veliko egoistično očekivanje od sebe. I, uspijevam.

Igrali ste mnoge likove u teatru. Preuzimate li nešto iz njihovih života?
- Nekad se to prenese u privatni život. Nisam ni svjesna toga. To se ne događa dok igram, nego dok intenzivno pripremam i proučavam ulogu. Ali, ipak ostajem uvijek ja, Nina.

Što mislite, sprema li se nešto bolje čitavom čovječanstvu?
- Da. Sigurno. Prelazimo u novu fazu. Doći će do ogromne promjene. Sljedećih deset godina. Ja bih, na primjer, jako voljela živjeti na moru. Imati neku barku… Ne znam. Možda ulazimo u novu dimenziju života. Međutim, činjenica je da ljudi stvarno žele gledati kazališne predstave. Zato trebamo raditi. Rad je zaista najbolja terapija u ovom beznađu. Kazalište je ljudima i utjeha i lijek. Glumački posao, poziv, dobiva danas bitan smisao.

Kakva je aktualna situacija u Hrvatskom narodnom kazalištu? Budućnost HNK?
- Svašta se događa. Ne postoji više nijedno kazalište u Europi koje drži zajedno dramu, operu i balet. To postoji samo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Drami je sigurno potrebna jedna velika scena i barem jedna, pa i dvije male. Nas 40 glumaca HNK osuđeni smo na skučeni repertoar, nemamo dovoljno termina za sve predstave koje smo sposobni stvoriti i zadovoljiti gledalište. Mi, glumci HNK oduvijek želimo i malu scenu. Ako se to dogodi, riješit će se mnogi sporovi i odnosi među ljudima u kazalištu. Tu je najveći problem našeg posla. Mala scena je veliki dar svakom glumcu.

Umrlo je mnogo glumaca…
- Jako puno. Kvrgić, Zima, Mujo, Špiro, Mira… veliki glumci.

Imate neku tetovažu na vratu, leđima… nešto se nazire…
- Da. To je 'Pješačka zona', prometni znak, silueta majke i djeteta.

Zašto baš to?
- Kad je Roza bila mala, uvijek smo govorile 'to smo ti i ja'. Kad je Roza odrasla, odlučila je imati taj tattoo. Ima ga ona, imam isti i ja. Čuva nas.

Zgodno.
- Jesam li bila previše otvorena?

Niste. Taman… Ali, nešto ste mi sigurno prešutjeli?
- Naravno.

Psujete li koji put?
- Ja da psujem? Naravno da psujem. Psovka ima smisla. Psovka je iz raja izašla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 01:50