Nikola Baće (27), Dubrovčanin koji je već dvije godine u ansamblu Dramskog kazališta Gavella i glumac kojeg je Antun Vrdoljak odabrao za ulogu mladog Ante Gotovine u filmu “General”, prvi će put dobiti priliku zaigrati glavnu ulogu u matičnom kazalištu. Redatelj Rene Medvešek povjerio mu je ulogu Jozefa K. u “Procesu”, čuvenom lektirnom romanu Franza Kafke, a premijera predstave je 14. ožujka.
Zagreb ima lijepu kafkijansku tradiciju, upravo je Orson Welles davne 1961. godine snimao “The Trial”, mahom u Vukovarskoj, koja je tada bila u izgradnji, pa je film sa zvijezdom Hitchcockova “Psycha”, Anthonyjem Perkinsom, u glavnoj ulozi i dokument Zagreba kakav je nekad bio. Veljko Bulajić u kontekstu gostovanja hollywoodskih zvijezda u Zagrebu 60-ih prisjetit će se da je Welles u jedno popodne znao pojesti i po trideset pet hrenovki u hotelu Palace, a volio je navratiti i na tržnicu Dolac. To mladog Baću, kako nam je rekao, i ne čudi s obzirom na konstituciju čuvenoga glumca i redatelja.
Kafka je proces pisao ima sto godina, roman je gimnazijska lektira, što on danas donosi na sceni Gavelle, u režiji Renea Medvešeka?
Fenomen krivnje
- Jozef K. je uloga gdje možda nema prostora za neki poseban psihološki razvoj s obzirom na to da je lik cijelo vrijeme pod znakom pitanja. Čitav komad ne znamo o čemu se radi, svaki njegov odgovor je ‘ne znam’, on je možda preplašen, možda ljut, ali njegov je odgovor uvijek ‘ne znam’. Na kraju ne zna ni je li kriv - tumači na početku Baće, koji u prosjeku igra tri premijere po sezoni u Gavelli, posljednje smo ga gledali u “Rikardu III.”.
Kako je Kafkin “Proces” lako poveziv s apsurdnošću bilo kojeg birokratskog i aparata vlasti, pa tako i današnjeg, mnogi će naoko zaključiti da bi Medvešekov “Proces” najvjerojatnije mogla biti predstava o aktualnoj politici, makroekonomiji, sudstvu.
- Baš mi ništa ne znače floskule da mi danas živimo u društvu o kakvom je Kafka pisao jer naša je situacija jedna stotinka sekunde u odnosu na povijest civilizacije. Ne znam zašto bismo se posebno bavili birokracijom kad ovdje imamo čovjeka. Fenomen ljudskog osjećaja krivnje mnogo je zanimljiviji od kakvog suca ili sudaca koji su korumpirani, a uklanjanje takvih ljudi s područja vlasti predmet je neke druge teme, druge predstave. Medvešekova predstava govori prije svega o instinktu čovjeka koji je uvjeren da je kriv i da nešto loše čini.
Živimo u dominantno katoličkom podneblju gdje postoji istočni grijeh, koji kaže kriv si samim time što si rođen i što ćeš zgriješiti. Unaprijed si kriv i unaprijed ćeš biti kriv, u svakom slučaju bit ćeš kriv. Dakle, imamo katoličku dogmu krivnje i birokratski aparat koji te unaprijed proglašava krivim. Ne bih ovdje kritizirao filozofiju vjere, niti išta mislimo sugerirati publici o tome, nego naprosto želimo postaviti pitanje o suodnosu tih dviju krivnji - objašnjava glumac, napominjući da neće biti otvorenih referenci na aktualnu zbilju.
- Time se bave neke druge estetike i neka druga kazališta... Predstave u kojima se upire prstom u nekoga i protiv nekoga u sto posto slučajeva ostanu u zidovima kazališta. Problem se unutar zidova izrekao, ali, budimo realni, nijedna kazališna predstava nije riješila nijedan problem u državi. Ponavljam, u Medvešekovoj je predstavi ideja ‘ajmo vidjeti što je s čovjekom, bio to Jozef K., Nikola Baće ...- nastavlja glumac, koji je završio Akademiju u klasi Bobe Jelčića.
Prvi dodir s filmom
Reći će da je “Proces” u prošlom političkom sistemu zapravo bio prešutno stigmatizirano kazališno djelo s obzirom na to kako su se ljudi osuđivali od 1945. do 1991., što je godina u kojoj je rođen.
- Moj prvi dodir s Kafkom bila je lektira. Naravno da mi se više sviđao ‘Preobražaj’, u kojem se čovjek probudi kao kukac, a ne kao krivac… Svojedobno su objavljene fotografije iz sabornice na kojima jedan navodno krivo optužen čovjek čita ‘Proces’. Netko tko malo bolje razumije roman, shvatit će da se taj isti čovjek tim činom stavio u poziciju da nisi baš siguran je li kriv ili nije. Jer mi ne znamo koliko je Jozef K. kriv. Možda jest, možda nije, možda ipak jest, a možda ipak nije… nikada nećemo znati - kaže glumac, koji ponešto i fizički podsjeća na Anthonyja Perkinsa iz Wellesova “Procesa”.
- Šezdesete su lijepo vrijeme da budeš smješten. Teško mi je o Perkinsu, jer film i kazalište komuniciraju na različite načine. Živo oko sa scene upućeno na publiku komunikacija je koja me drži za kazalište. Poveznica oka i oka u filmu ne postoji, posrednik je kamera. Glumac je u kazalištu i glumac i redatelj koji kadrira, moje oko pokazuje publici gdje treba gledati - o gledateljima će Baće, koji su nekad tihi, a nekad u smijehu i suzama.
- Kad dođu škole, grupni posjeti, sve je drugačije. Čuješ kad je gimnazija, a kad strukovna škola u publici. No, nema publike od koje odustajemo. A škole iz Križevaca, Bjelovara, Koprivnice najpristojnija su publika. U tim gradićima rijetko gostuju predstave i djeca to znaju cijeniti. Te škole imaju običaj lijepih gesta, da nam na predstave donesu voće, kolut sira koji su sami radili - nastavlja Baće, koji je u filmu “General” Antuna Vrdoljaka mladi Gotovina, u razdoblju od 16. do 23. godine.
- To mi je bio prvi dodir s ozbiljnom filmskom produkcijom, prethodno sam snimao ‘Game of Thrones’, ali samo jedan dan. U razdoblju života koje ja tumačim, Gotovina odluči bježati u Legiju stranaca. Ljubavnih scena baš i nema, više je fokus na Gotovini kao mladom čovjeku nemirnog duha koji želi izvan granica Jugoslavije, nezadovoljan zatvorenošću sredine koja evidentira svaki ulazak i izlazak. Majku je izgubio, živi s ocem, bratom i sestrom. Stres je igrati stvarnu i živu osobu, u situaciji si da ti netko kaže ‘to nije tako bilo’ ili ‘to nisam ja’.
Mada, ovo nije dokumentarni, nego igrani film, umjetničko djelo, i kao takvo ga treba gledati. Najviše sam snimao s Ugom Koranijem, to je Gotovinin prijatelj, Mijom Negovetić koja mu igra sestru, Franjom Kuharom, koji igra oca, Reneom Bitorajcem, narednikom u Legiji - govori Baće o “Generalu”, koji je sniman u Pakoštanima, Rogoznici, na Zečevu. Gotovinu, kaže, nije upoznao, nada se da će ga upoznati na premijeri filma.
Potreban odmak
Nikola Baće odao se kazalištu, izvan kazališta i pored “Generala” ne radi ništa, manje-više.
- Nemam dovoljno snage žonglirati između više poslova i sve više razmišljam kako mi je potreban hobi, distrakcija, da premostim zasićenja. Trudim se biti što više u Dubrovniku, svako ljeto, dolje se odmorim i obećam si da se više nikad neću vratiti u Zagreb. No, ipak se vratim. Ne maštam o tome da bih se zaposlio u kazalištu ‘Marin Držić’, nego zamišljam kako bih sutra možda bio koristan turistički vodič u Dubrovniku, i to za regiju, s obzirom na to da strane jezike ne znam toliko dobro.
Takvim se razmišljanjima prepuštam jer kazalište svakodnevno nosi jedno zasićenje: svatko ima svoje mišljenje, puno je tu glasova o predstavama, glumcima, kazalištu, a nema jasne piramide vrijednosti. Jedan kritičar kaže da je predstava genijalna, drugi da je katastrofalna. Kad bi netko pametan pisao o stvarima koje vidi, a ne o dojmovima, bilo bi sasvim drugačije - zaključuje glumac.