ZAGREB - Nije, jasno, rijetkost da umjetnik bude pogođen kritikom, rjeđe na tu kritiku javno odgovori kakvim osvrtom, ali sasvim je neuobičajno da sutradan uvrijeđeno zove urednike ne bi li - dogovorio intervju. Toliko je, eto, kritika što ju je kazališni kritičar Tomislav Čadež napisao o dramskom monologu “Car neuspjeha” razljutila flamanskog redatelja Jana Fabrea.
“Kritičari imaju pravo i obavezu biti kritični, zato i postoje. No, moraju imati argumente, biti vođeni dobrim namjerama, u službi teatra, umjetnosti i publike, a kritičar Jutarnjeg lista je samo neprofesionalan i ciničan. Osobno smatram kako je cinizam uvijek protiv ljepote. On ne piše o teatru, teatar ni ne percipira, pisanje mu je tek poligon za prosipanje zlobe. Njegove kritike ne služe čitateljima Jutarnjeg, niti kazališnoj publici, niti profesiji”, kategoričan je Fabre.
Nije me briga
“Car neuspjeha” prvi je dio dramske trilogije (“Kralj plagijata”, “Sluga ljepote”) koji se u produkciji Fabreova kazališta “Troubleyn” i izvedbi glumca Dirka Roofthoofta od 1996. do danas izvode na brojnim europskim pozornicama. Pa zar Fabre u 30 godina svog multidisciplinarnog i često provokativnog globalno afirmiranog umjetničkog rada nije sreo kakvo oštro kritičarsko pero?
“O da, puno puta, jasno. Jer dobra umjetnost i dobar teatar uvijek podijeli ljude i njihova razmišljanja. Nemam problem ako je kritika napisana s dignitetom, strasti i poštovanjem prema profesiji. Konačno, nije me briga ako Čadež misli da sam najgori pisac i najgori redatelj na svijetu. Nakon što su mi prvi put preveli kritiku, nasmijao sam se jer smatram kako je ovaj novinar kao komarac koji bode moj nožni mali prst. Istovremeno smatram neprihvatljivim i neprofesionalnim ono što je napisao o Frani Maškoviću. Već jako dugo radim u kazalištu i radio sam s vrhunskim glumcima diljem svijeta i mislim da Frano ima odličnu tehniku kojom koristi glas, savršenu dikciju na pozornici te kako je mlad, briljantan glumac. Ovakav monolog na sceni su izvodili samo ponajbolji glumci, a Mašković se u tome odlično snašao.”
Podcjenjuje publiku
No, u Čadežovoj kritici stoji da je manji problem u glumcu, veći u Fabreovom pretencioznom tekstu.
“Pišući da moj tekst možda nešto znači Belgijancima, ali ne i Hrvatima, on podcjenjuje hrvatsku publiku, daleko od toga da bi to bio apstraktan jezik za hrvatsku publiku. Ne može nazivati publiku koja dolazi gledati predstavu snobističkom. Aplauz na premijeri bio je jako dug, glasan i iskren. Ljudi su vrištali “bravo”, a Čadež ima neku paranoičnu ideju da su ljudi koji plješću moji volonteri…”
Nije to Fabreu prvi put da javno reagira na kritiku. Jednom je belgijskom likovnom kritičaru svojedobno zabranio ulazak u galeriju, a i protiv austrijskog kazališnog kritičara digao je glas.
Naprosto zločest
“U Austriji sam se susreo sa sličnom situacijom. Ne želim spominjati ime, bio je kazališni kritičar koji je isto tako gazio sve pred sobom, nije pisao argumentirano već se zločesto iživljavao. Onda su se ljudi iz struke udružili i na koncu je prestao objavljivati. Pedesetak važnih profesionalnih ljudi iz kazališta potpisalo je članak protiv njega…
Pričao sam s puno ljudi iz hrvatskog teatra koji kažu da je Čadež naprosto zločest čovjek daleko od teatra, ali se nitko ne usudi reagirati na njegove napise. Zato sam se odlučio na javni istup, ne bih li možda ljude iz profesije potakao da se također usprotive tom nekompetentnom linču. Mnoge kolege iz hrvatskog teatra kažu da dotični gospodin ima moć i platformu da, ako poželi, profesionalno ubije glumce, redatelje, producente, tako da se dosta ljudi boji reagirati na njegove tekstove. Stoga šute, ne usuđuju se javno progovoriti o tome. Ja se ne bojim, ne radim samo ovdje i sigurno ne ovisim o tome…”