ZAGREB - Ukratko, hrvatsko je glumište dobilo novu redateljsku silu: Vjerana Zuppu (71). Njegova režija komada “Fortinbras se napio” suvremenog poljskog pisca Janusza Glowackog (73) u prijevodu Mladena Martića, premijerno prikazana u Satiričkom kazalištu Kerempuh, zaokružen je i temeljit umjetnički rad.
Zuppa je uzeo, rekli bismo, “škakljiv” tekst svog otprilike vršnjaka, kojeg hrvatska publika poznaje po dramama “Četvrta sestra” i “Antigona u New Yorku”, djelima mnogo zahvalnijima za komunikaciju s gledateljem od ovoga. Glowatzky uglavnom piše farse, pretražuje i prerađuje dramsku klasiku, persiflira je i izvrće u slike iz suvremenog društva. On je poljski emigrant u Americi, koji je ondje pobjegao pred sumrak socijalističkog lagera, pa se i njegova sudbina doima više kao farsa nego kao ozbiljna drama.
Iza Hamleta
Zuppa je izabrao Glowatzkijev pomalo eruditski komad, ispisan “u pozadini” Shakespeareova “Hamleta”, čija je bit da Hamletovu sudbinu prikazuje kao precijenjenu. Hamlet ovdje ostaje tek kao jedna od lutaka na tvrdoj pozornici političke moći, čiji akteri nisu “filozofi” nego, kako je to uobičajeno na svijetu, lukavi lažovi i pohlepni ubojice, kojima on ne može ništa jer niti ne shvaća da svijetom ni slučajno ne upravljaju plemenite strasti.
Glowatzky je “priču” premjestio u Norvešku, odakle se zapravo upravlja sudbinom Danske. Zuppa to “premještanje” nije shvatio doslovno, nego je i njega uzeo kao metaforu, pa je i dramu na sceni izmjestio u “nepostojeći” svijet apstraktnih koordinata.
Glowackijew je opširan rukopis sažeo u beckettovsku dramu, dopisavši, rizično, prolog, interludij i epilog koji govori njegov lik, Yoricka (kći Yorickova). Taj komentatorski diskurs razgrane lude nije međutim nakalemio mehanički na tijelo drame nego ju je, rekli bismo, istjerao na čistinu.
Dvanaest glumaca nastupa na pozadini crnih platnenih ploča, koje se zatvaraju gotovo kao u lutkarsku pozornicu. U toj “kutiji” otvaraju se isprva nevidljiva sedmora vrata, kroz koje, poput divljih ginjola, ulaze i izlaze u crno odjeveni likovi, čije su pojedine “dužnosti” naznačene maskama, koje je maštovito i za dramaturgiju predstave uspjelo oblikovala Nada Kobali.
Precizan mizanscen, puni dijalozi, pogođen razmjer tišine i novih momenata, proviđen na spojevima učinkovitom glazbom Nevena Frangeša, postupno, u gotovo dva sata, iznose pred gledatelja cinično-okrutan milje bilo koje visoke politike - svijet planiranih ubojstava.
Mladi glumci
Među akterima nema slabih, a možda je predstava najviše donijela mladom Asimu Ugljenu, koji tumači glavnu ulogu, Fortinbrasa, norveškog kraljevića i također mladom Luki Petrušiću, koji igra Sternborga, njegova ministra unutarnjih poslova. Ravnotežu, i potrebnu sigurnost, daju im iskusni Željko Konigsknecht, kao Sternborgov pomoćnik i krvnik Osmooki te Žarko Potočnjak kao Duh Fortinbrasova oca. Zanimljivu glavnu epizodnu ulogu dao je i Borko Perić kao Hamlet (ovdje pritvorenik i sluga norveškog dvora).
Osobit ton predstavi daje gluma na granici groteske i realizma, razigrava je uz Frangešovu glazbu i jedna četveroglasna izvedba norveške narodne pjesme, a “povijest teatra” ovdje se ulančava i jednom hip-hop točkom, renesansnim preludijem, vrličkim kolom i jednom simulacijom starogrčkog rituala. No, ni ti detalji nisu u predstavu uvučeni mehanički nego dinamički.