Glumačka družina Histrioni dala je uspjelu hrvatsku praizvedbu dosad neprevedena komada slavnoga američkog dramatičara, scenarista i teoretičara Davida Mameta (71). Režirala ga je, nimalo površno, iznutra logično i u dobrom ritmu Saša Broz.
Troje glumaca, Lana Gojak, Franjo Kuhar i Vladimir Posavec-Tušek, nadahnuto je i artikulirano iznad domaćega prosjeka, redom dožive i prožive autentično “polaznu poziciju” uloge, transformaciju, slom i povratak u “realnost”.
Djelo je razgovijetno preveo Ivan Goran Vitez kao “Uspjeh preko noći”, a u kazališnoj knjižici nije naveden naziv izvornika, “Speed-the-Plow”, kao ni godina objave (1988.).
Predstava Saše Broz 'Uspjeh preko noći'
Još sam više alergičan na ovakve propuste nego što sam bio otkako sam doznao za onoga slovenskog komičara koji je uspio kazalištu u Celju prodati za 13 hiljada eura neku talijansku komediju pod svoju, pa je ista igrala cijelih dva mjeseca... Dakako, nisam posumnjao da ovo djelo ne postoji; uostalom, komad je zbilja slavan, jedinu žensku ulogu na broadwayskoj praizvedbi igrala je Madonna, nego me obeshrabruje takva programirana površnost. Jednako kako me živcira što nije, ako se već pristojno uložilo u produkciju, pronađen i neki majstor svjetla, koji ne bi glumce skrivao, nego otkrivao. Ovako su neprestano u sjeni, oči im ne vidiš, a svjetla se pale gase na - scenografiju. Miljenko Sekulić tu je scenografiju realizirao sa zapravo malo novca, ali podosta efektno. Jer oba mjesta radnje, ured i stan, moraju djelovati skupo. Dakako, luksuzan ured u neboderu sačinjen je od kartona i takozvanog knaufa (jer se preuređuje), a pogled kroz “prozor” daje panoramu velegrada… Doduše, postrance viri neka letva, ali nema veze, nismo na West Endu, gdje zbilja prave hrastove stolove za scenu, a koji traju vječno…
Kostimi Marite Ćopo također su donekle limitirani budžetom. Jasna je hijerarhija među likovima, ali slaba je situacija s cipelama. Prejeftine su za likove dvojice producenata. Takav je pogled iz drugoga reda gledališta.
Pročitao sam, među ostalim, za pripremu, recenziju Matta Wolfa u New York Timesu, kad je ova realistično-ekspresionistička drama (nazovimo je tako) prije deset godina treći put zaigrala u velikoj londonskoj produkciji. Uloge su bili tumačili Jeff Goldblum, Kevin Spacey i Laura Michelle Kelly.
Kao i Wolfa, i mene u Mameta dira nerazmjer između muških i ženskih likova. U nekim najslavnijim njegovim djelima ženskih likova i nema, primjerice “American Buffalo” i “Glengarry Glen Ross”, a jedini njegov komad sa svim ženskim likovima, “Boston Marriage”, možda je i najslabiji.
Tako i ovdje Lana Gojak kao Karen, privremena sekretarica u uredu Bobbyja Goulda, šefa producenata u velikom hollywoodskom studiju, ne služi do kao “mantinela” za egzistencijalni dvoboj dvojice alfa-mužjaka. Nju Lana Gojak igra primjereno suzdržano, a nemogućnost da se zbilja “uključi” u povlašten svijet šefova, premda je glavnoga umalo nagovorila da krene producirati nekomercijalan scenarij o radijaciji, igra ne rabeći pozu naivnosti, što je lijep uspjeh. Ukratko, vjerujemo joj.
Prvi alfa-mužjak, taj Gould, kojega zbilja čvrsto, a opet ne i teatralno, s mnogo sitnih, bitnih promjena u razvoju lika, igra Vladimir Posavec-Tušek, zavodi je za okladu s drugim alfa-mužjakom, Charliejem Foxom, sebi podčinjenim producentom (a koji cilja na njegovo mjesto). Njega, rekao bih enervantno, katkad i prenadraženo, ali dramski učinkovito, igra dakle zapravo inspirativan Franjo Kuhar. Gould se u Karen obnoć zaljubi, pa ga ujutro Fox “otrijezni” i od Karen i njezina filma, i Karen će u svojoj privremenosti trajno nestati, a ostat će jedino njihovi poslovi s pravim muškim filmovima…
Igra dvojice, dakle, alfa-mužjaka zanimljiva je jer su istodobno obojica i beta i gama mužjaci, kad ustreba. Veliki šef, znači šef cijelog studija, pred njim su kao kučići. Taj aktant, a ne lik simbol je ove satire o pohlepi, lukavosti, novcu, patrijarhatu i ciničnoj prirodi kulturnog kapitalizma ne jedino u Hollywoodu… Ukratko, čvrsta režija, nadahnuta, tek gdje-gdje retorična gluma - vrijedi ulaznice.