Kazališni redatelj Igor Vuk Torbica, po godinama života tek na početku karijere, a čovjek koji je iza sebe već imao više zapaženih predstava i nagrade, tragično je okončao život u Rovinju, gradu u kojem je i odrastao. Torbica je radio u kazalištima diljem regije.
Zatečeni Torbičinom smrću, u ZKM-u su u srijedu otkazali za tu večer zakazanu predstavu “Eichmann u Jeruzalemu”.
Rođen je u Drvaru 1987. godine, studirao je na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, tamo diplomirao kazališnu i radio režiju 2013. godine u klasi profesorice Alise Stojanović. Dobitnik je nagrade “Hugo Klajn” za najboljeg studenta kazališne režije u generaciji. Kao student treće godine napravio je ispitnu predstavu “Pokojnik” za koju je dobio glavnu nagradu festivala Studio fest, predstava je uvrštena u redovni repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a na Nušićevim danima u Smederevu proglašena je najboljom predstavom festivala. Za predstavu “Hinkemann”, Torbica je na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu “Bez prevoda” u Užicu 2016. nagrađen “Ardalionom” za najbolju režiju.
Visoki kriteriji
“Igor Vuk Torbica bio je briljantan talent kazališne scene koji je imao visoke životne i estetske kriterije”, kaže Boris Svrtan, redatelj i glumac, koji je bio ravnatelj Gavelle u vrijeme kad je Torbica bio angažiran u tom kazalištu. “S druge strane, kao takav snažan individualac pokazao je i koliko je umjetnik krhak i ranjiv u duši. Njegov prerani odlazak u vremenskoj kategoriji ne može se mjeriti.
Njegov odlazak je vapaj i inducirao je cijelu bol svijeta u sebi, na neki način. U ovom trenutku je to vapaj i osobni, ali i svjesni umjetnički da nešto sa svijetom ne ide dobro, pogotovo u tretmanu umjetnika i umjetnosti, ne ulazeći, naravno, u razloge njegovog odlaska i odluke. Što se tiče suradnje s Gavellom, radio je ‘Priče iz bečke šume’. To je bila predstava koja je upravo o ovoj boli i ovom okruženju. Duboko je vibrirao zajedno sa svijetom i osjećao svu bol svijeta kao redatelj i zbog toga je bio toliko beskrajno talentiran.
Glumci su obožavali raditi s njim zato što je bio nepopustljiv i u odnosu prema sebi i imao duboko humane i duboko izbrušene zahtjeve, začudo za mladog redatelja da ima toliko svijesti i toliko čistu ideju o tome što želi postići na sceni.
Sjećam se i imam fotografiju s prve probe predstave ‘Priče iz bečke šume’. Napravio je krug koji je bio savršen, svi su u njemu sjedili ravnopravno, kao ansambl, i to mu je bila prva proba. Slikao sam to s balkona. U nekim intervjuima sam tada rekao da Igor radi na osvježenim postulatima dr. Branka Gavelle.
Nije robovao trendovima, samo je htio da iz probe u probu stvar na sceni bude živa i vibrantna, u doticaju sa svijetom. Nažalost, to istraživanje odvelo ga je preduboko. Stradao je on. To je samo dokaz koliko su umjetnici nježni, koliko su zapravo krhka bića. Mislimo da rade za honorar, nešto glumataju, režiraju, a zapravo je to pitanje života i smrti u umjetnosti. Na neki je način svoju osjećajnost platio životom. To su mladi ljudi, genijalci za koje mislimo da sve to kroz njih prolazi lagano. Međutim, to je toliki otpor u njima da na koncu slomi čovjeka.
Otpor na koji nailazi besmisao ovog svijeta, kad naiđe na mladu dušu, ona nema drugog izlaza. Naravno, treba se izboriti u svako doba. Današnji mladi ljudi djeluju kao da im je sve dostupno i da vode lagan život, ali nažalost, ružno je govoriti o smrti nekog kao o poruci, ali to je jedan krik kao onaj Munchov, na to me podsjeća taj događaj. Daj Bože da djeluje i nakon života, intuitivno njegovo prisustvo u mladim ljudima s kojima je surađivao i, naravno svim glumcima koji su mu bili prijatelji. Ovim putem izražavam sućut i obitelji i prijateljima.”
Bitka sa stvarnošću
Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a, u kojem je Torbica prvi put režirao u Hrvatskoj, za njega kaže da je bio iznimno talentiran redatelj. “Sigurna sam da mu je predstojala europska karijera s obzirom na interes koji su pokazivali festivali za njegove predstave. Nakon što sam gledala njegov Kleistov ‘Razbijeni krčag’ u JDP-u, znala sam da ga treba predstaviti hrvatskoj publici. Igor je u svom kratkom životu napravio predstave za pamćenje, a među njima se svakako ističe ‘Hinkemann’ Ernsta Tollera koju je režirao 2015. u ZKM-u i koja je postigla kultni status.
Tada je prvi put režirao u Hrvatskoj. Godine 2018. je režirao ‘Tita Andronika’ u ZKM-u, predstavu za koju je dobio Nagradu Hrvatskog glumišta za režiju, tragediju u kojoj slijepa ambicija starijih proždire vlastitu djecu i mladima koji gube bitku sa stvarnošću. Kako simbolično, Igor je izgubio bitku sa stvarnošću jer nije pristajao na kompromise, tako je i režirao predstave, ali s velikom toplinom i ljubavlju prema suradnicima.
Igor je bio iznimno obrazovan i mudar, zanimljiv čovjek, usprkos mladosti imao je nevjerojatnu zrelost u promišljanju i nespremnost na ustupke u kreiranju. Njegov odlazak je nanadoknadiv gubitak za kazališnu umjetnost, mogu samo zamišljati koje bi predstave još osmislio, a čekala nas je suradnja u ožujku 2021. kada je trebao režirati treći put u ZKM-u s čijim odličnim ansamblom je od samog početka našao zajednički jezik. Igor je otišao na neko drugo mjesto, nadam se bolje za njega u kojem je našao mir.”
“Strašno me pogodilo to što sam čula o njegovoj tragičnoj smrti”, rekla je za Jutarnji glumica Ksenija Pajić. “Toliko mi je žao da ga nema, da je otišao na taj način. Imala sam sreću da sam radila s njim predstavu ‘Priče iz bečke šume’. Izuzetan redatelj, pametan, drag. Bio je pun energije i života tako da nikako ne mogu spojiti s njim da ga više nema. Veliki gubitak, prvenstveno za obitelj, prijatelje, a onda, naravno, za kazalište.
Koliko znam, imao je novih predstava za ZeKaeM gdje je uskoro trebao početi raditi, a za Gavellu ne znam je li planirao, ali pretpostavljam da bi sigurno opet radio jer smo lijepo surađivali. ‘Priče iz bečke šume’ je odlična, svi smo je voljeli, tako da bi za dalje sigurno bila ostvarena neka suradnja s njim. Nažalost, nema ga. Bio je poseban i imao poseban način rada koji su glumci voljeli. No, najgore je obitelji i prijateljima, ali i cjelokupnom kazališnom svijetu.”
Humor i karizma
Mlada glumica Mia Biondić, udana Melcher, s pokojnim redateljem Igorom Vukom Torbicom dobila je priliku raditi na hvaljenom “Hinkemannu”, a iako njezina uloga nije bila jedna od glavnih, redatelj nije propustio priliku pohvaliti upravo njezinu izvedbu.
“Mi smo prvenstveno postali prijatelji i intimni dotle da smo dijelili sve što u kazalištu volimo i zbog čega se bavimo ovim poslom. Jako je glupo kad nekog više nema, uvijek se govore rečenice: ‘Bio je poseban’, ali jako puno ljudi koji su ga poznavali zna da takav dečko ne postoji. Imao je jedinstven pristup kazalištu, vrlo brzo je Europa čula za njega, i kako radi i kakav je čovjek. U našem poslu to je izuzetno bitno i to se na kraju vidi u umjetničkom zvanju, da jako teško možeš biti tako dobar redatelj, a da nisi dobra osoba. Beskrajno karizmatičan, humorističan, multitalentiran.”
Odličan glumac
Mia Biondić Melcher ističe i da je crtao sjajno, te bio odličan glumac a nikad nije htio glumiti. “Imali smo puno zajedničkih planova i stvorila se neka ekipa ljudi iz Beograda, Zagreba. Planirali smo raditi skupa, velike ideje o mijenjanju stvari kad si mlad. Puno smo pričali o tome što se događa. Cenzurirana kultura je nešto najstrašnije što se može desiti u društvu u ovo vrijeme kad smo toliko razvijeni. Probali smo tražiti neke sisteme i načine kako stvarati nevezano za te sustave koji te na svaki mogući način sputavaju”, rekla je glumica.
“Žao mi je, voljela bih da su svi od mojih kolega dobili priliku raditi s njim i svjesna sam da ne bih bila tu gdje sam sad da nije bilo Igora. Rekla sam mu tisuću puta da mi ide strašno na živce jer kad jednom sjednete u Mercedes, sve ostale predstave koje radiš su kao da voziš 20 godina staru Škodu – kad jednom probaš nešto jako dobro i znaš da je to to, kako želiš raditi, čim se želiš baviti, sve ostalo ti je daleko, ne možeš zadovoljiti ni najosnovnije kriterije.”
Glumica Daria Lorenci Flatz osvrnula se na neostvareni projekt Igora Vuka Torbice. “On i ja nismo zajedno radili, trebala sam biti u njegovoj podjeli ‘Idiota’, no nažalost na kraju nije došlo do te suradnje njega i HNK. Gledala sam neke njegove predstave i bila sam sigurna da ćemo se negdje sresti i raditi zajedno. Društvo je stvarno bolesno i ljudi, i umjetnici i neumjetnici, kad su osjetljivi, teško se nose sa svim što se događa: s jedne strane čini ti se, ako to sve ignoriraš i gledaš sebe, da nemaš pravo i da se netko mora baviti svim tim užasima i ukazivati na stvari, a to ima visoku cijenu i uopće nije bezazleno. Tada neki pravi ljudi koji se stvarno love u koštac sa stvarima koje nisu OK, javno o njima govore, proživljavaju to, negdje po putu potpuno zapadnu u mrak iz kojeg više ne mogu van.”