Svojedobno su montažeri na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti pravili diplomske radove iz nemontiranih ostataka starih filmova.
Kilometri filmske vrpce namotane na kolute - čini se kao davna prošlost. Montažeru diplomcu pridodavao se i student dramaturgije, te sam tako i sam zavirio u blaga Akademijina podruma, radeći diplomski s Igorom Tomljanovićem.
Jedan od podrumskih zgoditaka, ali davno iskorišten, bijahu nemontirani kadrovi “Čaruge”, cjelovečernjega igranog filma Rajka Grlića, koji je Ivu Gregurevića učinio, što se kaže, besmrtnim. Ti “restlovi” bijahu već toliko izrezani, usitnjeni, da se više od njih nije mogla sastaviti bilo kakva nova priča (vrpce smo inače sjekli i lijepili ručno), bez obzira na to što atraktivnih kadrova nije nedostajalo.
Primjerice, vrućih scena, prizora zavođenja i seksa. Nećemo biti indiskretni, ali ne mogu ne naglasiti da je u tim nikad prikazanim scenama Ivo Gregurević bio još uvjerljiviji, plastičniji i življi nego što jest bio u montiranim kadrovima. Grlić se morao odreći mnoštva materijala u kojima je glumac bio, rekli bismo, uvjerljiviji od uloge koju je igrao.
Hasanaginica
Ivo Gregurević zauvijek će ostati kazališni dužnik. Njegova prirodna vještina glume, neobuzdan temperament, inteligencija - nisu se mogli pomiriti sa “sporim” načinom rada u teatru. On je uvijek jurio dalje, još dalje, u prenesenom značenju i doslovno, u džipu.
Posljednji put gledao sam ga kad je posljednji put i zaigrao u HNK, malenu ulogu Prolaznika, u Tauferovoj režiji Čehovljeva “Višnjika”. I bez riječi on se na sceni ističe.
Posljednji put zaigrao je u HNK, malenu ulogu Prolaznika, u Tauferovoj režiji Čehovljeva “Višnjika”
Posljednju barem malko veću ulogu odigrao je godine 2005., u velikoj predstavi Mustafe Nadarevića “Hasanaginica”, koju je režirao po vlastitoj, promišljenoj i uspjeloj adaptaciji istoimene Ogrizovićeve drame. Tad je zaigrao uza samoga Nadarevića, nezaboravne Mariju Kohn te Izeta Hajdarhodžića i tad već ozbiljno stasala Milana Pleštinu.
Mala-velika uloga
“Doista je šteta što Ivo Gregurević toliko rijetko igra u kazalištu. Njegov kafedžija Grbo briljantna je mala-velika uloga koju gradi sa svega nekoliko riječi, izvrsno pritom osjećajući i publiku i rad kolega“, zapisao sam tad u Jutarnjem listu…
Ono što su gledatelji vidjeli na filmskom platnu ili tv-aparatu, neodoljivu pojavnost, šarm, Gregurević je u kazalištu davao još suverenije. U njemu je uvijek kiptio stanovit višak energije i ekspresije, koji je u teatru lako pretvarao u neodoljivu komiku ili neizbježnu dramu. Njegov odnos prema kolegama na sceni bijaše prijateljski i lucidan. Bijaše Ivo Gregurević, ukratko, zaigran čovjek, autentičan umjetnik, široka duša, vatren glumac i nezaboravna pojava, kako u teatru, tako i naširoko oko njega.
Ostaje žal za njegovim neostvarenim ulogama u teatru, što drugo napisati. Posljednjih godina sam ga zamišljao kao Shakespeareova Rikarda III, kao Tita Andronika, kao Krležina baruna Lenbacha, kao više Matišićevih antiheroja, ali eto ništa od toga neće biti.
Bilo kako bilo, ode još jedan veliki umjetnik e da nije opteretio ni mirovinski ni zdravstveni sustav. Ostaju samo lijepe slike. I poneka gorka. I poneka koja nikad neće biti prikazana.