Nova predstava Saše Anočića “Nas dva i ja” dosad je najtužniji njegov rad. A svi dosadašnji radovi ovoga glumca i redatelja, rođenoga 1968. u Osijeku, koje uzimam u obzir temeljili su se upravo na tuzi.
Anočić je i ovdje pjesnik malih ljudi, djece i sirotinje, a kontrapunkt sentimentalnosti daju njegov crni humor, infantilna brutalnost i jedna grubo doslovna kritika takozvane političke korektnosti. Ona nije potrebna dobrom čovjeku, a još manje dobroj umjetnosti.
Anočić se vratio komornom izričaju, kao u predstavi “To samo bog zna” iz 2004. Ondje troje, ovdje četvero glumaca iznose svijet djetinjstva i svijet što raste kao iza ogledala, gdje odrasli djeluju kao automati i umiru kao automati.
Tu temu odraslih koji se ne mogu snaći u svijetu osim da se u njemu izvijaju poput crva, Anočić je kao komornu inscenaciju detaljno razvio i u predstavi iz 2006. “Smisao života gospodina Lojtrice”, koju čine trojica glumaca. Potom je stao režirati ansambl predstave, s kojima je razvio redateljski postupak temeljen na razlaganju kazališnog čina na improvizaciju i sve vrste dosjetki, glumačkih, scenografskih, zvučnih pa čak, rekao bih to tako, i kronoloških, a sve u čvrsto zadanom okviru ne baš jednostavne fabule. Posrijedi su svojevrsni jako produljeni mimovi.
Anočić je u tim predstavama, “Kauboji” (2008.), “Nemirne noge” (2012.), razvio, dakle, i dramaturgiju, pa stao praviti kružne strukture: radnja, premda čvrsto postavljena, ne teče linearno, a likovi se nalaze u dvostrukom svijetu iluzije, kao glumci privatno na sceni i kao akteri javno na sceni.
Osobitu, pak, vrijednost ovoj režiji daje suigra Anočićeva s mlađim bratom Živkom Anočićem. Njih dvojicu gledati zajedno na sceni gotovo uvijek uzbudljivo je. Najbolju igru zasad su dali u predstavi za djecu “Ne, prijatelj”, koju je kongenijalni Rene Medvešek režirao 2009. u Trešnji. Medvešek je, usput rečeno, nekovrsni Anočićev učitelj, stariji autor slične poetike, a njegova pomoćnica u toj predstavi bila je Olja Lozica, koja je u međuvremenu razvila vlastitu, rekao bih raskošnu poetiku malih stvari.
Ovdje, dakle, stariji Anočić igra više uloga, a glavna je dobroćudnog, pomalo autističnog Idrizija Aljbanija, koji je zapeo u New Yorku, gdje radi kao čistač i prijateljuje s jednom ludom staricom. U Zagrebu pak raste djevojčica Marija Šarlota Baždarević, koju pomalo napeto igra Ivana Rushaidat, i koja se u svojoj sedmoj godini počinje dopisivati s Idrizijem.
Do konca predstave ustanovi se da je Idrizi njezin otac, no kad ga sretne, već je nepokretan i s one strane. Živko Anočić igra grotesknu figuru Mašine majke, pijanu ženu slabih živaca. Njegove su improvizacije magične, igra i psihijatra Idrizijeva, živčana tipa i sadista. Mladi Matija Antolić igra, uz ostale brojne male uloge, Mašina druga iz djetinjstva, skromnu, ali tešku ulogu.
Osnovni ton predstave, pa i scenografija, neodoljivo podsjećaju na crtić “Profesor Baltazar”, samo to je ovdje jedna neobična epizoda produljena na sat i pol i odviše je groteskna i mračna da bi je gledala djeca.