POSTMODERNA GRIČKA VJEŠTICA

KAZALIŠNI KRITIČAR JUTARNJEG O PREDSTAVI PO ROMANU MILANE VUKOVIĆ RUNJIĆ Faraon u Komediji - dinamično, duhovito i pomalo nadrealno

Damir Krajač / HANZA MEDIA

Zagrebačko kazalište Komedija kao da je pokušalo uzvratiti Hrvatskom narodnom kazalištu na njihovu predstavu “Tko pjeva zlo ne misli” predstavom “Faraon iz Ilice je mrtav”.

Obje su eskapističke, što u našem kontekstu znači da su oslonjene na povijest 20. stoljeća, a ne bave se ratom, odnosno time tko je koga i zašto, na veliko, ubijao, nego kako su živjeli “obični” ljudi u “obično” vrijeme.

Prikaz života

Predstava u HNK donosi romantično-satiričnu epizodu iz života građanstva zagrebačkog u tridesetim godinama prošloga stoljeća, a ova pustolovno-kriminalističku iz istoga miljea. Toposi su isti, Ilica, Lovački rog, kavane, radijski šlageri, a i protagonisti su građanske osobe, s više ili manje novca i titula. Ana Tonković Dolenčić adaptirala je za scenu kraći kriminalistički roman Milane Vuković Runjić iz 2015., čiji je pak nastavak, “Orašar misterij”, izašao iz tiska na dan premijere. Nastavak otkriva pravu prirodu spisateljičine ambicije. Ona je stvorila lik Edvine pl. Podolsky koja u nastavcima istražuje zločine, a istodobno pratimo i njezin privatni život. Počela je dakle ispisivati, recimo to tako, nekovrsnu postmodernu varijantu Gričke vještice, a sama Edvina pl. Podolski je nekovrsna postmoderna Kontesa Nera.

Osim što se direktno oslanja na Zagorku, Milana Vuković Runjić rado citira Krležu, a njezini likovi katkad izgovaraju Krležine rečenice. Primjerice, jedna od osumnjičenih za ubojstvo izgovara rečenicu Laure Lenbachove: “Meni je lično drago da je mrtav, ali ja ga ubila nisam”. Treći citatni element koji autorica rado pokazuje jest Sherlock Holmes Arthura Conana Doylea. Vuković Runjić piše živo, brzo, točno i želimo joj da svoj projekt razgrana.

Sofisticirani pokreti

Redatelj Krešimir Dolenčić pragmatično je i dinamično režirao uspjelu scensku adaptaciju Ane Tonković Dolenčić, unijevši mnogo humora te je gotovo neprimjetno premjestio zbivanje u nadrealno. Glavni oslonac predstave jest izvanredna scenska glazba Josipa Ivana Skendera, songovi pamtljivi, energični i gotovo bih rekao zarazni. Komedijini glumci pjevaju disciplinirano, ne pretjeruju, drže intonaciju, a odlično napisana glazba i usklađeni stihovi čine ih sigurnima u nastupu. Orkestrom nenametljivo, ali precizno, ravna Krešimir Batinić, tako da se zbivanje puni prirodno stvorenom energijom, koju gradi i jednako nenametljiv, a sofisticiran scenski pokret Igora Barberića.

Kostimi Tee Bašić rekonstruiraju hod vremena, ne doslovno, a ponešto se na njima eto i štedjelo, jer nema presvlačenja. Scena Dinke Jeričević pragmatična je poput režije, mnoštvo paravana na kotačićima, oslikana platna, s tim da su te slikarije mogle biti makar malo slikovitije, a ne ovoliko jednolične i zapravo tmurne.

Zagonetka ubojstva vidovnjaka i zavodnika Franca Keopčeka alias Faraona Keopsa Ra, kojega duhovito igra Goran Malus, rješava se pred gledateljstvom. Osumnjičenih je mnogo jer Keops Ra zaveo je mnoge žene, mnogo je ljubomornih muževa, mnogo osvetoljubivih i ostavljenih dama. A usto, čovjek je i neke pare prištedio.

Goran Malus igra Keopčeka na iskvarenom slovenskom jeziku, koji je dakle kombinacija slovenskoga i našeg kajkavskoga, a i štokavskoga, i kao nekovrsni rezoner bez rezona vedro podnosi svaku moguću rekonstrukciju zločina, koji se pred nama nižu brzo, mimski sročeno.

Dajana Čuljak igra glavnu, ali ne i najzahvalniju ulogu Edvine pl. Podolski dosta zrelo. I ona je svojevrsni rezoner, što nije lako scenski prikazati prirodno, daje neke ishitrene reakcije, ali u cjelini postaje uvjerljiva.

Razvratnog mladića u kojega je zaljubljena, Saschu Ackermana, svoga zapravo antagonista (koji bi mogao biti i njezin nepoznati brat), mladi Ivan Čuić igra isprva malko prenapet, odviše teatralan, ali s vremenom ulazi u ulogu i hrabro i pogođeno. S vremenom je zapravo odlično zaokružio karakter, prikazavši plastično one istodobne osobine, šarm i odurnost, kakve krase teške ovisnike. A Ackerman je i narkoman i kockar i ženskar.

Teta Micika

Najbolju ulogu kreirala je pak Jasna Palić Picukarić, koja igra damu u ozbiljnim godinama, Tetu Miciku, protofeministicu, dobrostojeću, autoironičnu i optimističnu na način da vlastitu tugu razblažuje uveseljavanjem drugih.

Izvrsna je i Mila Elegović kao Sofija Vondelar, udovica Podolsky, mater protagonističina. I ona je autoironična, ali i više nepredvidiva, snovita, zanesena, prevrtljiva. Glumica je pak toliko smršavjela da se prebacila u drugu kategoriju elegancije. Fizički je sad eterična i zanimljiva koliko primjerice naša poznata kostimografkinja Marita Ćopo. Mladi Fabijan Pavao Medvešek duhovito, scenski zahtjevno, kao starca igra Faraonova asistenta, patuljka Alfreda Makajeca, a Zlatko Ožbolt odmjeren je i zabavan sa svojim srpskim kao detektiv Dimitrije Lapčević.

Još igraju Ana Magud, Nera Stipčević, Nina Kaić Madić, Ana Magud, Vid Balog, Saša Buneta, Dražen Bratulić i drugi.

Izdvajamo