“Dino Pešut je zbilja pisac”, napisao sam prije četiri godine u povodu praizvedbe njegove drame “(Pret)posljednja panda” u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Saše Božića.
Tada 25-godišnjak već je imao, što se kaže, rečenicu, a dramske situacije pleo je vješto i, reklo bi se, nimalo mehanički.
U međuvremenu, Pešut još nije dohvatio tridesetu, a napisao je, eto, svoje prvo, klasično djelo, ozbiljno i zaokruženo, obiteljsku dramu “Stela, poplava”. Sad se može reći da nije posrijedi samo talent, nego realizirani talent.
Pešut je pet puta osvojio godišnju nagradu “Marin Držić” za najbolju dramski tekst, a ovaj je, pak, najbolji među njima.
Sretan je i susret redateljice Selme Spahić s autorom u ovoj predstavi zagrebačke Gavelle. Dvoje umjetnika ne rade prvi put zajedno, a sad su postigli sklad kakav se rijetko nalazi na domaćoj sceni, pa je rezultat jasan. Glumci su zavoljeli uloge koje ih ispunjavaju, podjela je fantastična i među osmero glumaca nitko nije ništa drugo nego - odličan. Scenograf Igor Pauška i kostimografkinja Marita Ćopo dali su zbivanju čistu i pomalo klaustrofobičnu atmosferu, a slična je i glazba Alena i Nenada Sinkauza, tobože eskapistička. Koreografija Pravdana Devlahovića nije baš ambiciozna, ali funkcionira.
Autentično i potresno
Prije svih, Jelena Miholjević je u naslovnoj ulozi Stele, sredovječne glumice rastrgane između straha od starenja i želje da i dalje prkosi svijetu svojim talentom. Nedavno je u HNK neki Francuz postavio vlastiti jezivo kičast komad “Glumica”. Sve što u toga Ramberta ne valja, u Pešuta i Spahićeve valja: i unutarnji život glumačke dive, i njezin položaj u društvu, i njezine želje, sve je to ovdje potresno i autentično, suptilno, a skaredno prikazano.
Priča o glumici je metonimija za priču o Hrvatskoj, za priču o prevlasti gluposti nad talentom, za priču o oportunističkom društvu i mržnji naspram bilo kakvoga uspjeha, odnosno isticanja. Duhovito i gorko izrasta pred nama složen odnos te glumice, majke, i njezina sina, Maka, uspješnog filmskog redatelja s inozemnom karijerom, koji je nesretan u Berlinu, a majku na neki način krivi za svoj homoseksualizam. Njega strpljivo i suzdržano igra Filip Križan. Svoju prvu složenu ulogu napravila je i Tena Nemet Brankov, još jedna mlada umjetnica, koja više nije samo talentirana, nego i realizirana. Ona igra Hanu, glumičinu kćerku, tridesetogodišnjakinju s naoko mirnom karijerom u državnoj službi. I njezin “slučaj” pred nama izrasta postupno. U obiteljskoj dinamici, ona je na trećem mjestu, i premda joj je brat katkad saveznik u svladavanju majčina autoriteta, on zapravo ne može nego biti na njezinoj strani, majčinoj, čak i kad ga ta majka progoni i muči. Ležerno duhovit je Darko Stazić u ulozi Drage, ravnatelja Gavelle (što i je bio u stvarnom životu). Igra pametnog, ali nemaštovitog malog čovjeka, koji nije zao, ali je oportunist, a njegova veza s glumicom, Stelom, je simbioza, ali iz plemenitih pobuda.
Suptilna igra
I on je, poput Maka, homoseksualac, često vulgaran u nastupu, smiješno-tužan.
Ksenija Pajić igra novinarku Ivanu s mnogo suspensa, unutarnje borbe da uopće išta kaže, a njezina depresija postaje koliko bolna, toliko i karikaturalna i smiješna. Ta suptilna igra na granici snoviđenja i realizma, te unutarnje misli, neizrečene rečenice, kakvima obiluje ova režija, daju možda ono najprivlačnije.
Sven Šestak igra njezinog supruga, policajca Martina, koji također iznutra dugo gradi lik prije nego što išta kaže i njegova pasivnost lijepo se demaskira zapravo kao pohlepa, ako ništa, za boljim životom. Jakova, njihova sina, Marko Petrić igra kao pritajenog sadomazohista, oštećenog seksualnom traumom u djetinjstvu, željnog koliko pažnje, toliko i dominacije. I za kraj, Igor Kovač je s najmanje riječi možda ponajbolji, kao Senad, glumičin domaćin, koji je nekovrstan rezoner u ovoj radnji smještenoj u sarajevski hotel, gdje je glumica pristigla kako bi primila nagradu.