Varaždinski HNK dao je, za malo kazalište, raskošnu produkciju: “Čini barona Tamburlana” svojevrstan su kostimiran povijesni pseudospektakl, koji oživljuje hrvatsku svakodnevicu nakon što je odlaskom sedamnaestoga stoljeća minula neposredna opasnost od Turaka, pa su se viši slojevi posvetili nazdravičarskom i pokondirenom životnom stilu. Nije tako, dakako, bilo jedino u nas, ali sirotinja uvijek više zine ako joj se pruži prilika, pa su tako naši sitni plemići bili još naivniji i častohlepniji nego njihovi zapadni kolege, a koje su u književnosti stoljeće ili dva ranije ovjekovječili primjerice Cervantes i Molière.
“Čini barona Tamburlana” kajkavska je adaptacija Molièreove komedije “Građanin plemić”, djelo nepoznatog autora, koje je dramaturg i redatelj Krešimir Dolenčić radikalno pročistio (da ne kažem skratio) pa smo dobili stominutnu živu radnju, diskretno prevedenu u suvremenost s nekoliko upadica i gegova.
Nasmijavanje publike
Kazalište ne podnosi jalovost te intelektualiziranje, pa ako je komedija, ona prije svega mora nasmijavati publiku. Ovdje smijeh ne jenjava, a glavni njegov “proizvođač” jest Vid Balog u naslovnoj ulozi Starog barona Tamburlana. Balog je smiješan čim se pojavi. Gledao sam nedavno u Parizu nekoliko vrhunskih produkcija Molièrea, i Vid Balog upravo je na toj razini. On je dakle uvjerljiv, nadmoćan, razigran, smiješan, dirljiv, tužan - smjesta. Glumi dakle već pomalo ostarjela, ne uvijek bistra plemića, koji ne zna kuda će sa sobom i kojega ljubav prema samome sebi tjera u potpunu deluziju, pa troši naveliko i glupira se, a sve vođen brižnom pohlepom svojega fiškala Vrtirepa. On je samome sebi država koju će odvesti u bankrot zaduživanjem za gluposti. Bolje poveznice s nama danas, i našom državom, dakle nema.
A Vid Balog jest autentičan i smiješan smjesta zato što je uglavljen ne samo u ulozi nego i u jeziku. Suvereno i nezaboravno, rekao bih, demonstrira ljepotu, melodioznost i bogatstvo kajkavskoga jezika. Taj jezik, a svaki ga kajkavac danas gotovo posve razumije, sofisticiraniji je, iskričaviji, razvedeniji, od ovoga štokavskog narječja koje smo prihvatili za jezični standard u situaciji kad su njime govorili jedino nepismeni seljaci. Tu nesretnu štokavštinu, siromašnu i primitivnu, gradimo i nadopunjavamo već gotovo dva stoljeća, a još nije dosegnula, rekao bih, jezičnu inteligenciju koliku ima kajkavski jezik.
Mladi glumci
Bilo kako bilo, u varaždinskom HNK osjeća se živost. Vesele mladi glumci u ovoj predstavi, a oni iskusniji još su bolji. Prije svega Barbara Rocco u ulozi Miške, baronova sluge, nemoćna da zaustavi njegovo ludilo. Denis Bosak igra Vrtirepa, fiškala, jezično oslobođena, ali nedostaje mu hrabrosti i snage da igra ne samo verbalno nego i fizički. Ognjen Milovanović kao Mladi baron Tamburlano simpatično fulava kajkavske naglaske, ni mu, štokavcu, za zamerit, ali lijepo je prihvatio ulogu i publika mu vjeruje. Odličan je Jakov Jozić kao Gašpar, dvorski nadstojnik, cio u gegu, napet mimo riječi, a uvjerljiv je i Robert Plemić kao Pravdomerič.
Predstavu raskošnom čine kostimi Tee Bašić Erceg, glazba Ivana Josipa Skendera, a kontrapunkti daje ogoljena, vašarski improvizirana scena Irene Kraljić.