Hrvatski teatar, makar onaj institucionalni, snašao se u pandemiji uglavnom dobro. Pokazalo se da gledališta nisu mjesta na kojima se širi zaraza koronavirusom te su i danas kazališne, uz kino-predstave, jedina kolektivna zabava dopuštena građanima. Nažalost, koronavirus nije štedio izvođače, a preminuo je pjevač zagrebačkog HNK Ante Topić, dobra duša toga teatra, nakon čega je Ministarstvo kulture potaklo da se obustave predstave s kolektivnim pjevanjem i orkestrom na sceni. Prvu, nazovimo je tako, premijeru u koroni, 12. lipnja, dalo je dubrovačko Kazalište Marina Držića, Čehovljevu jednočinku "Prosidba" u režiji Helene Petković. U njoj je prvi put upotrijebljen, nazvali smo ga otpočetka tako, kovid-mizanscen, gdje se glumci izbjegavaju približiti jedno drugome, a opremljeni su (neki) i sredstvima za dezinfekciju. Takvo, rekao bih, oprezno kretanje pozornicom uvuklo se potom u gotovo svaku režiju, više kao umjetnički negoli epidemiološki napor.
Neke su predstave distancu među izvođačima provele toliko dosljedno da se među njima ni najzaraznija bolest ne bi mogla raširiti za izvedbe, primjerice "Cement" Heinera Müllera u režiji Sebastijana Horvata, koja je premijerno prikazana u rujnu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Epidemiološke mjere ispraznile su gledališta utoliko što je otprilike svaki četvrti stolac za posjetitelja, a ostali moraju biti prazni. Ispočetka su takva zabranjena mjesta u svim teatrima bila označena ljepljivom trakom, kao za uviđaj.
Kovid-scenografija
Početkom listopada u riječkoj Filodrammatici, u produkciji Talijanske drame HNK, prvi put vidjeli smo kovid-scenografiju za gledalište, rad Marte Crnobrnje. Za premijeru predstave "Evanđelje neprijatelja", po tekstu Roberte Dubac i u režiji Giulia Settima, prazna sjedala popunila je maštovito odjevenim kosturima, rad kostimografkinje Morane Petrović. Potom je karlovački Zorin dom popunio svoja prazna sjedala, za sve predstave, bijelim balonima što lebde iznad njih, a nasloni su ogrnuti odjećom. Pandemija je dakle pokazala da su naša kazališta, barem ona institucionalna, poprilično otporna na stres, a najbolje su se snašla upravo ona manja.
Naime, kad je posrijedi program, upravo su manja kazališta dokazala protekle godine da ne razmišljaju provincijski. Odlične predstave nastale su u Vinkovcima, Dubrovniku, Varaždinu, Puli, premda nije posustao ni Zagreb. Vinkovačko kazalište Joza Ivakić dalo je u siječnju dojmljivu predstavu "Štajga" u režiji Jasmina Novljakovića, a sezonu je zaokružilo u studenome, Strindbergovom "Gospođicom Julijom" u režiji Aide Bukvić i koprodukciji s osječkim HNK.
Kazalište Marina Držića u Dubrovniku bilo je najproduktivnije te je u gotovo bih rekao masi novih naslova ponudilo i klasik Tennesseeja Williamsa "Tramvaj zvan žudnja" u režiji Paola Tišljarića i s neodoljivom Senkom Bulić u ulozi Blanche Dubois. Varaždinski HNK dao je izvrsnu domaću praizvedbu, dramolet Luke Vlašića "Ništa novo" u režiji Hrvoja Korbara, gdje se predstavilo malo kolo mladih glumaca, među kojima se posebno istakao Robert Španić kao Pjesnik.
Istarsko narodno kazalište u Puli produciralo je raskošnu ansambl-predstavu "Tosca" u režiji Damira Zlatara Freya, gdje je oduševila Mada Peršić u naslovnoj ulozi pomućene dive. Aleksandar Švabić režirao je u suradnji s Ivanom Penovićem na Splitskom ljetu, u Meštrovićevu kašteletu, predstavu "Teške ljubavi" po novelama Itala Calvina, najbolju što sam je protekloga ljeta vidio na Jadranu te s njom zaokružujem sljedeću spoznaju: 2020. bijaše godina definitivne afirmacije petero mladih redateljica i redatelja, Helene Petković, Hrvoja Korbara, Paola Tišljarića, Aleksandra Švabića i Ivana Penovića, koji je možda najveći talent na domaćoj sceni još otkako se javio Oliver Frljić, a što je eto potkraj godine potvrdio i predstavom "Proces Kafka" u zagrebačkom Teatru &td.
'Bambina' u Splitu
Ostalih četvero isto su ozbiljni umjetnici. Prije svega zato što su ti mladi ljudi još uvijek okrenuti čitanju. U današnje vrijeme usmenosti i ovisnosti mlađega puka o pametnim telefonima, oni hode u knjižnice i listaju papire te se može očekivati da će biti kompletni intelektualci, kakvih je u nas, ne jedino u teatru, oduvijek malo. Kad su posrijedi HNK-ovi, najuspješniji projekt jest mjuzikl "Bambina" u Splitu, po tekstu Ane Tonković Dolenčić, u režiji Krešimira Dolenčića.
Velika produkcija, sa zborom, orkestrom i gotovo cijelim glumačkim ansamblom, otprve je osvojila publiku. Ostali HNK-ovi nisu se ničime istakli, osim zagrebački HNK negativnom atmosferom, gdje stotine radnika traže ostavku intendantice Dubravke Vrgoč, a sindikati je optužuju za mobing i krivotvorenje službenih dopisa te su dosad podnijeli protiv nje više kaznenih prijava.
Zagrebačke teatre pogodio je, dakako, i potres. Među njima je do dan-danas izvan upotrebe zgrada kazališta Gavella, čiji umjetnici igraju gdje već uzmognu, a oduševili su predstavom "Zagreb 2020" u galeriji Lauba, autorskim projektom Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića.
Kad je posrijedi nezavisna scena, situacija je kritična. Umjetnici bez stalne plaće našli su se na rubu egzistencije, a ponešto im pomaže Ministarstvo kulture, uglavnom financirajući različite online projekte, sve skupa nedovoljno. Godina afirmacije mladih redatelja, pa i mnogih mladih glumaca, bijaše i godina umiranja, ne eto jedino od korone.
Napustili su nas glumice i glumci, Zdenka Heršak, Vera Zima, Zoja Odak, Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević, Špiro Guberina, Božidar Alić, redatelji Igor Vuk Torbica i Božidar Violić. Nećemo ih zaboraviti.