Pitam se hoće li DORH ili tko već zadužen za kriminalne radnje u ovoj zemlji ući u svaki radni kolektiv u kojem je netko bio zaražen koronom, a netko nažalost i preminuo?
Postoji li precizan mehanizam koji sa sigurnošću može utvrditi tko se gdje, kada i od koga zarazio, tko je kome bio kontakt, je li to bilo namjerno ili iz nehaja...?
Pitanja je i dalje mnogo, medicinska struka radi što može i zna, a dvojbe pa i međusobne optužbe epidemioloških autoriteta svakodnevno su štivo zbunjenom građanstvu.
Liječnica i znanstvenica Alemka Markotić upitala je javno: "Nadam se da nisam (nismo) u sudnici".
A što da se upita Dubravka Vrgoč, intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, o hajci koja sve više nalikuje osobnom linču zbog korone koja je stigla i do njene kuće s nažalost jednim smrtnim ishodom? Ona naime ovoga časa jest u kazališnoj sindikalnoj sudnici u kojoj zdušno sufliraju ogorčeni autsajderi koji nisu dobili tu i tu ulogu, rodbina nekih bivših kazališnih vrhovnika koji ne mogu prežaliti fotelju, kao i oni izvana nerealizirani kazalištarci kojima je korona došla kao kec na deset ne bi li srušili aktualnu intendanticu kad već oni nisu to mogli postati. Zdvajanje nad preminulim kolegom na takav način jest hipokrizija jer zaraza bi se uza sve mjere opreza mogla dogoditi u svakom zaposlenom kolektivnom kutku Zagreba i Hrvatske kojim korona hara i uzima svoje žrtve. I događa se, ali bez pomahnitalih optužbi ukoliko nije izazvana zlom namjerom. Uz sve ostalo, pa i ubojstvo iz nehaja što se intendantici stavlja na dušu, onda je u ovom slučaju baš zla namjera i javno mahanje popisom besplatnih premijernih ulaznica na kojem je netko tko nadzire HNK, pa je valjda potplaćen kartom ne bi li zataškao navodni krimen! Jadno!
Kazalište iznutra, bilo koje i bilo gdje, publika ne poznaje. Još manje povijest HNK iz kojeg su mnogi sjajni intendanti bili potjerani bilo politikom bilo insajderskom zlobom. Trebalo je samo naći dobar razlog, a taj se uvijek zvao "unutarnjim" nezadovoljstvom ovih ili onih, uz jedva dočekanu pomoć izvana. Kazalište iznutra nije blistavi "Ščelkunčik". Kazalište je kuća rada i discipline onih najboljih, u ovim ili onim uvjetima. Kojekakva podmetanja nisu rijetka, no to već spada u specifičnosti sociološke, a možda i patološke domene. U trenutku kada je u HNK konačno uveden red i rad, desila se korona i jedna tragična smrt, no pitam javno koji to tužitelji točno znaju tko se gdje zarazio? Možda je trebalo ganjati sve kontakte zaposlenih? Ništa od toga. Trebalo se samo sindikalno umrežiti, pozvati i "vanjske" suradnike, udruge koje su dugo šutjele i eto Pedra u liku i djelu intendantice.
Ovo nije obrana aktualne intendantice. O njezinoj će obrani ili krivnji pravorijek izreći mjerodavni zakon, kao što o neupitnim umjetničkim dosezima sude publika i struka. A lešinarskim apetitima koristiti se mrtvim čovjekom prelazi granice čak i loše režiranog kazališnog linča.