Oslo sam upoznao zimi okovanog ledom, probijao se do kazališta kroz zaleđen Kraljevski park, pa u blago proljeće kad cvijeće kod kralja podivlja, a sad u ljeto sam prvi put plivao u Sjevernom moru. Dubravka Vrgoč pokrenula je europski projekt u kojem se naš HNK povezao s Det Norske teatrom u kojem je radio Robert Wilson, i koje ima prava praizvedbi tekstova Jona Fossea. Erik Ulfsby režirao je u HNK Ibsenova Peer Gynta, a ja sam u Oslu radio Krležu, Bekim Sejranović nam je pomagao oko krležijanskih zavrzlama koje je bilo teško transponirati u norveški. Hm, koji norveški?
Det Norske Teatret osnovan je 1912., postoji i Norveško narodno kazalište sagrađeno 1899., a oba imaju status nacionalnog. U Det Norske govori se nynorsk, u Narodnom bokmal. To su dvije službene verzije norveškog. Većina pisaca, od Ibsena do Knausgaarda, piše na bokmalu bliskom danskom, a nakon proglašenja nezavisnosti, na temeljima seoskih dijalekata nastao je nynorsk. Sto godina poslije koriste se oba, uz mnoštvo dijalekata.
Krležino ‘Kraljevo’ je odlično prihvaćeno, sigurno i na valu hrvatske popularnosti u nogometu i turizmu. Uz Bekimove romane, u knjižarama vidim ‘Trst’ Daše Drndić, i to je jedini friški prijevod nekog domaćeg djela. Mene je u Oslo drugi put izravno dovela literatura. Zaluđen, trknut čitatelj Knausgaarda, iz šest knjiga ‘Moje borbe’ zapisivao sam imena pisaca, opskurnih punk i metal bandova iz Bergena, pejzažista iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća koje sam tražio po muzejima i zagledao se u slapove i uske fjordove obrasle drvećem.
Karl-Ove kao svog idola često spominje jednog pisca, kaže najboljeg norveškog stilista i radikalnog kritičara svjetskog imperijalizma. Na veliko iznenađenje Jensa Bjørneboea objavio je Zoran Senta u izdavačkoj kući DAF, tada dva romana iz trilogije “Povijest bestijalnosti”, “Trenutak slobode” i “Barutana”, a nedavno je izašao treći “Tišina”. Anja Majnarić prevela ih je senzacionalno. Kako sam norveškim prijateljima oduševljeno govorio o svom otkriću njihovog velikog pisca, dosjetili su se da me pozovu režirati predstavu za stotu godišnjicu rođenja koju slave ove godine.
Divlji balkanski svijet
U “Kraljevu” su vidjeli divlji balkanski svijet prostitucije, pijanstva i svjetskog kaosa, pa je tako Krleža postao moj nordijski veleposlanik. Za predstavu sam odabrao drugu knjigu, “Barutana”. Radnja se odvija u Francuskoj blizu njemačke granice, u ograđenom i čuvanom prostoru koji je bio skladište oružja, a krajem šezdesetih kad je roman napisan, pretvoren je u ekskluzivnu psihijatrijsku kliniku za bogate pacijente. I autorov alter-ego se zove Jens, radi kao pazitelj, iako vrhunski obrazovan. Kliniku vode psihijatar doktor Lefèvre i njegov partner kirurg al Assadun.
Povjeren im je na čuvanje američki general koji je silovao i masakrirao obojenu sluškinju, pa ga Pentagon sklanja pozivajući se na neuračunljivost, ženu sovjetskog ambasadora poznatu po nimfomanskim ispadima koju tamo smješta suprug da izbjegne sramotu. Tu je profesionalni krvnik koji pati od depresije, mađarski SS-ovac koji se kamuflirao i oženio bogatom nasljednicom, te belgijski pedofil ubojica kojeg je tu sakrila bogata obitelj. Zatvoreni institut podsjeća na dvorac za fašističke orgije u Pasolinijevom filmu “Salo ili 120 dana Sodome”, na famoznu dramu Petera Weissa “Marat Sade”.
Za upućenije, roman skriva crtice iz biografije Michela Foucaulta. “Barutana” je najoštrija kritika političkih elita koju sam ikad pročitao, kao da je napisana danas u vrijeme velikog kaosa kojeg izazivaju podivljali političari, epidemije i ekološke katastrofe. Junak bilježi ispade izopačenih kriminalaca koji su, zato što pripadaju elitama, oslobođeni odgovornosti, žive u udobnom ambijentu, u zlatnoj karanteni. Dok ih izbliza promatra, Jens piše opsežan rad u kojem istražuje razloge zbog kojih su crkva i država izmislile lov na vještice, mučenja, sve do opisa masakra u dvadesetom stoljeću, staljinizma i nacizma, do zapadnih “demokratskih” društava poput SAD koja su ogrezla u imperijalističkim ratovima.
Užitak u čitanju Bjørneboea nalazi se u dnevniku u kojem se autor prisjeća pijanih putovanja brodom do Lenjingrada, susreta s mladićima u Maroku, seansi u pariškim kabaretima, ili svježe ljubavne avanture s mladom njegovateljicom Christine. Erotski prizori ostavljaju bez daha. Nakon surovih užasa, ukazuje se senzualna scena seksa u kolibi u kojoj Jens drži sliku partizana Stjepana Filipovića. Onu čuvenu fotografiju koja je postala simbol otpora fašizmu.
Jens zna promatrati prirodu, hladan potok pored poljske kućice, ježurku ježa koji tumara spreman na parenje, miris svježih rajčica iz vrta, okus toplog kruha s maslinovim uljem, aromu najfinijih vina. Stranice o promatranju nebeskih tijela koja mehanički kruže jedna oko drugih, dok se ljudi uništavaju i kolju, ostavljaju bez daha. To je luda kombinacija antropoloških i povijesnih istraživanja prikazanih na hararijevski način prije Hararija, nekog još ciničnijeg od Thomasa Bernharda i pedantnijeg dnevničara od samog Knausgaarda.
Za kazalište je ovo uzbudljiv, težak materijal. Počeli smo raditi u veljači i prekinuli probe zbog epidemije, a sad izlazimo kao prva premijera u Norveškoj. Jensa glumi divan Oddgeir Thune, kao i Frodea Winthera možemo ga gledati u nordijskim krimi-serijama. Amel Bašić porijekom je iz Bosne, otkud su mu roditelji izbjegli za vrijeme rata, otkačen, topao kao i Hilde Olausson, koja obožava jugoslavenski performans, od Marine Abramović, Toma Gotovca, Sanje Iveković do Vlaste Delimar. Onda nezamislivo dobar komičar Eivin Nilsen Shate, pa pedantni Geir Kvarme, bivši zastupnik konzervativne stranke u Gradskom parlamentu, privatno s partnerom otac dviju djevojčica.
Jens Bjørneboe u Norveškoj je još uvijek kontroverzno ime, nešto kao nordijski Jean Genet. Moreplovac, pisac, slikar, teoretičar i školski učitelj. Dijete bogate obitelji brodovlasnika i konzula, savršeno obrazovan, svjetski putnik, osuđivan zbog pornografskih djela u puritanskom protestantskom okruženju, proganjan zbog anarhističkih stavova. Nakon nekoliko pokušaja, 1976. počinio je samoubojstvo vješanjem u pedeset i petoj godini.
Napisao je mnogo eseja, sjajnu poeziju i kazališne komade, pa čak i manifest, blizak Brechtovom i Pasolijevom teatru gdje odbija svaki naturalizam, pogotovo onaj psihološki kakvog je utemeljio Ibsen, a njegovi nastavljači doveli do okamenjenog stila. Možda sam zato pozvan da radim predstavu, a ne skandinavski redatelj, jer teško je biti okupan blagostanjem u trećoj najbogatijoj zemlji na svijetu i režirati autora koji piše o siromaštvu, tiraniji, korupciji i erotici.
U današnjem Oslu, samo uz puno mašte se može rekonstruirati radnička i zanatska Kristiania s kraja 19. stoljeća o kojoj je pisao Knut Hamsun, praotac svih suvremenih norveških pisaca, zlokobni admirator Hitlera zbog čega nikad nije dobio mjesto u norveškom Panteonu. Norveška je bila zemlja siromašnih, a radišnih ljudi, zemlja seoska, ribarska, zemljoradnička, šumarska, sve do otkrića golemih zaliha nafte i plina. Oslo se sve do devedesetih nije mnogo razlikovao od Zagreba, po broju stanovnika, veličini i organizaciji institucija. Stari muzej Edvarda Muncha izgleda kao naša galerija. Obilazim ga s Anom Savić Gecan koja radi kostime za predstavu.
Zadivljeni su njenom kreativnošću i likovnim rješenjima. Scenografija Aleksandra Denića je kuća sa spravama za mučenje i velikim spomenikom Filipoviću. Mitja Smrekar komponirao je skladbe na Bjørnboeove stihove. Komentiramo svi kako bi izgledalo da Munch može vidjeti novi monumentalan muzej nakrivljen prema njegovoj figuri, kojeg je projektirao španjolski arhitekt Juan Herreros. Uz njega je najmodernija opera u Europi koja izgleda kao ledenjak ili golema vikinška lađa što izvire iz mora. U istom nizu je nedavno otvorena nova Nacionalna biblioteka, golema staklena konstrukcija s izgledom otvorene knjige.
Impozantne plastike
Oslo ima mnoštvo teatara, od repertoarnih do nezavisnih, u kulturu i komunalnu infrastrukturu se slijevaju rijeke novca. Kad se danas ode do mosta s kojeg je Munch slikao famozni “Krik”, vidi se panorama uređenog grada s golemim usjecima šuma, bivši dokovi pretvoreni su u luksuzna naselja i kupališta, tvornice u kulturne centre.
Oslo je grad s najviše skulptura koje su uklopljene u okoliš. Od onog svjetski poznatog parka na otvorenom s impozantnim plastikama Gustava Vigelanda, do drugog na suprotnoj strani koji gleda na fjord sa šestmetarskom skulpturom “Djed mraz” Paula McCarthya koja provocira zbog lascivnosti.
U kazalištu Erik Ulfsby režira “Povijest pčela” Maje Lude, još jedne norveške literarne senzacije. Roman je već nekoliko godina najčitaniji u Norveškoj i Njemačkoj. Lunde je prije pandemije naslutila budućnost svijeta koji će živjeti zaštićen maskama, svijeta bez pčela i zdrave hrane. Oduševljeno mi priča o Zagrebu, sjeća se detalja iz Gornjega grada, kako je bila tužna kad je čula za potres. Nagovaram je da za HNK napiše dramu, ona kroz smiješak obećava, iako joj je Hollywood otkupio prava za “Povijest pčela” i “Plavetnilo”.
U jesen Zoran Senta i Anja Majnarić najavljuju izlazak oproštajnog romana “Morski psi”. Do tada, da razumijemo što nam se događa i što nam se još može dogoditi čitajmo norveškoga genija Jensa Bjørneboea.