ZAGREB Krešimir Dolenčić, poznati operni, kazališni i redatelj različitih spektakla, u devedesetima ravnatelj Zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, nedavno je podnio ostavku na mjesto intendanta Dubrovačkih ljetnih igara.
U ovome intervju odgovara, izravno i neizravno, na poglede koje je o budućnosti najvažnije dubrovačke kulturne manifestacije iznio Andro Vlahušić, dubrovački gradonačelnik, prošli tjedan u Jutarnjem listu. Vlahušić mi je, među ostalim, neformalno najavio da Grad Dubrovnik razmišlja o gradnji festivalske dvorane. Budući da se to pitanje nije javilo već jako dugo u javnosti, njime i počinjemo razgovor.
Može li gradnja festivalske dvorane riješiti programske zahtjeve festivala?
- Ako kažem da može, nisam ništa rekao. Naime, kad se krene u gradnju neke dvorane, u ovom slučaju višenamjenske, to znači da se napravila vrlo precizna dubinska analiza, postavili ciljevi, strategija, to znači da su postojeće potrebe tolike da je dvorana i isplativa, da postoje programi, da se zaključilo da je dvorana neophodna. Ako bi postojala dvorana koja služi za tih nekoliko tjedana Dubrovačkih ljetnih igara, onda to doista nije potrebno. Dakle, odgovor ipak leži u vrlo ozbiljnom zaokretu u razmišljanju i planiranju potreba u kulturi grada Dubrovnika.
Koliko se u Dubrovniku vodi računa o kulturi??
- Koliko god će s druge strane biti priloženo brojki i slova, ja tvrdim da je kultura u Dubrovniku, briga za javne potrebe građana, na vrlo niskoj razini. To se najbolje vidi kroz premali broj udruga, društava, klubova, amatera, radionica itd. Velika većina kulturnih događaja koji čak i u ovoj nepovezanoj Hrvatskoj kako-tako putuju po gradovima, zaobilazi Dubrovnik. Da, nema se gdje, opet nedostatak prostora. Pa Dubrovnik je valjda jedini grad u Hrvatskoj koji nema ni pošteni dom kulture.
Da se vratimo na početak odgovora, dvorana bi riješila puno toga, ali bez planiranja vrlo lako može postati jedna od hrvatskih velebnih arhitektonskih čuda koja se ad hoc naprave, a zatim se pokaže da su potpuno neisplativa.
Činjenica je da kad dođe ljeto i sve je u znaku “neka uđu”, ispostavi se da u slučaju malo jačeg vjetra, ili kišice, nemaju gdje “ući”, nego se odgađa ili otkazuje. No, i taj “neka uđu” znači “neka uđu, ništa ne diraju, dogovorit ćemo u hodu, a zatim neka izađu i ostave nas na miru”.
Što bi, zapravo, Igre trebale biti: nacionalni ili internacionalni kulturni izlog?
- Igre bi trebale biti i jedno i drugo i treće i četvrto. Zahtjevi i očekivanja su pregolemi. Od Dubrovnika, kao neki izgladnjeli i izmučeni ljudi, očekujemo od baš svakog koncerta, svake predstave i premijere da ispuni sve te praznine nastale tijekom godina. I krizu i neimaštinu i potrebu lokalnog stanovništva za njima primjerenim sadržajima i turističku zabavu i svehrvatsku i regionalnu suradnju i edukacijski dio i glamurozne svjetske zvijezde i folklor i jazz i suvremeni teatar i tradicionalnu operu i baštinu i nove umjetničke tendencije i mlade ljude i veterane festivala i zabavu i feštu, ali i postavljanje ozbiljnih pitanja i dilema i slikare i pisce i cirkusante i ministre… I sve to na nekoliko malih prostora u najskupljem mjestu u Hrvatskoj za svake godine sve manji budžet i sa sve više utjecaja lokalne politike koja, razumljivo, gleda na svoje, sadašnje stranačko-gospodarske potrebe i odnose.
I jedan i drugi “izlog”, nacionalni i internacionalni moraju imati mogućnost izlaganja, a to je u ovom gradu-kafiću i pizza-pasta filozofiji zapravo nemoguće.
Proglasimo te Dubrovačke ljetne zauvijek zatvorenim i prošlim festivalom od kojega ostaju fotografije, knjižice i plakati (sjajna izložba “Oblikovatelji sjećanja” ove godine). Što bi trebale biti Dubrovačke ljetne igre razgovor je koji bi trebala povesti i država i grad. A državu u ovom trenu jedino brinu predstojeći izbori. Tu završava budućnost o kojoj su spremni razgovarati.
Postoje li uvjeti za velike međunarodne produkcije?
- Prošle godine razmišljao sam o dovođenju nekih predstava iz Europe, ali ne postoje tehničke mogućnosti za to, veliki orkestri nemaju gdje svirati, ambiciozniji projekti se tuku s bukom, neugodnim mirisima i vlasnicima različitih gostionica koji svi redom prigovaraju da su “na šteti” ako se moraju ili stišati, ili ne daj Bože zatvoriti na koji sat. Igre bi trebale biti veliki reprezentativni festival.
Glazbeni dio programa najmanje je u fokusu javnosti kad se dogodi kakva kriza? No, nije li on najvažniji, kad su umjetnički dosezi posrijedi?
- Glazbeni dio programa podrazumijeva akustiku, tišinu, prostor i vrijeme za pokuse, vrijeme bez kiše. Začas smo opet na razgovoru o uvjetima. Proteklih desetljeća na Igrama se izvelo desetine opera i baleta, zapravo u prvih dvadesetak godina. Nije dolazilo u obzir da se neka druga glazba “natječe” sa svojom bukom za vrijeme probe ili koncerta, vladalo je pobožno poštovanje prema umjetniku, nemoguće je bilo da se ulazi i izlazi za vrijeme koncerta, ili da se negdje sa strane igra nogomet npr., da se neki pijani primitivci namjerno deru iz druge ulice. Vidio sam ljude kako uredno, u natikačama izlaze s koncerta u Kneževom dvoru prolazeći na deset centimetara od muzičara. Eto i to je dio nekog šireg plana, odgoja i željezne discipline svih, od biljetera do umjetnika, koja je potrebna da bi se koncert predstavio kako treba. Ja nisam nikako pristalica “zvijezda” koje bi trebale doći u Dubrovnik.
To je nekako jeftino i malograđanski - “došao nam je taj i taj svirati, evo i mi smo sad svjetski festival”. Ozbiljna glazba doista jako puno košta, a glazbenici iz prve lige su silno preplaćeni zahvaljujući tržištu bogatih zemalja, a i dvoranama u kojima nastupaju gdje se na tisuću, dvije mjesta sve to na kraju isplati.
Ima li prostora za operu?
- Forsiranje glazbenog programa koji je inovativan, konceptualan i po ukusu onih koji ga formiraju (a on je po defaultu specifičan) nema prolaz u Dubrovniku. To više nisu turisti koji će rado doći na svakojake glazbene poslastice koje danas imamo i u Hrvatskoj i u Europi.
Zanima ih “zvučno ime” i siguran program, pa tako udri u beskraj po jednoteistim kompozitorima i instrumentima. A to postaje dosadno i nekreativno. Opera je pak silno skupa, treba joj orkestar, s lokalnim orkestrom nema neke sreće… Tu se radi o milijunima i neki jači i reprezentativniji glazbeni program traži puno novaca, velike prostore, puna gledališta, sponzore… opet smo na pitanju dvorane.
Dubrovnik ima mnogo festivala, po čemu bi se Ljetne igre trebale razlikovati i mogu li se uopće razlikovati?
- Dubrovačke ljetne igre nastale su u vrijeme kad gotovo nije bilo festivala, a dugo vremena su bile jedini festival te vrste. Sad slične koncepte (predstave, koncerti, folklor, malo filmova, poneko gostovanje) imaju mnogi gradovi u Hrvatskoj. S puno manje novaca, a gotovo istim efektom.
Kako Dubrovnik zaslugom prodavanja i živog keša postaje sličan bilo kojem ljetovalištu u Hrvatskoj, tako i festival gubi na svojoj specifičnosti. Ljetne igre bi se itekako mogle i morale razlikovati od svih ostalih. Prostori koji su većinom prestali biti upotrebljivi davali su tu osnovnu nit, posebnost grada sagrađenog kao poezija u kamenu. Dubrovnik danas, ljeti, za vrijeme festivala je jedan sasvim drugi grad. Prostori koji su predodređeni za pokazivanje i razmetanje ljepotom, skladom, memorijom kamena, sada su prepušteni na uporabu. Ne mislim da je to krivi proces. Tradiciju moramo učiniti djelatnom, ali ne na način da je poništavamo, što će reći da se može i mora uspostaviti dijalog arhitekture i poetike Grada sa umjetnošću, s oživljavanjem i podržavanjem na svaki način osnovne životne linije zbog koje je Grad i nastao.
I za kraj, koji je temeljna točka razlaza između Grada i vas?
- Gomilanjem sadržaja koji svojom razmetljivom primitivnošću i bahatošću naprosto pristaju bilo gdje i bilo kada, u svaki grad, renesansni, barokni, ili pak kontejnersko naselje, Dubrovnik se poništava i uništava. Ova gradska vlast i gradonačelnik su potpuno krivo razumjeli objašnjenje mojih razloga zašto više ne želim biti intendant, pa pripovijedaju o tome da ja ne želim Dubrovčane i svakojake bedastoće. Ne zanima me raditi jedan načelno isti, prosječni festival kakvih ima koliko hoćeš, s tendencijom što većem dodvoravanju lokalnoj vlasti. To strašno umara, a intendanta svodi na činovnika Ministarstva kulture, koji u ustanovi Dubrovnik festival, praktički nema nikakvih ovlasti. Dakle, razgovor o specifičnosti festivala tu prestaje.
Opterećenost prošlim vremenima
Je li tradicija nešto što Igrama, umjesto prednosti, postaje teret?
- Dubrovačke ljetne igre već šest i pol desetljeća djeluju prema jednom sličnom modelu. To su sve u jednom generativnom pojmu festivali koji kroz mahom “main-stream” projekte imaju jako izraženu reprezentativnu notu. Predstavljaju kulturu, a naposljetku i politiku države u kojoj postoje. Država je u pravilu uvijek i glavni financijer programa. Taj program svojom raznolikošću, stupnjem umjetničke otvorenosti, suradnje sa lokalnom zajednicom i pomoći medija utjelovljuje ono što bi trebala biti njezina kulturna i ne samo kulturna osobna karta. Ne treba posebno objašnjavati i podsjećati na zlatna doba takvog stanja stvari tijekom šezdesetih, ili sedamdesetih godina, pa dijelom i osamdesetih u Dubrovniku. Te godine su i danas izvor neiscrpnog maltretiranja kolektivnom, optimističkom memorijom, plakanjem za “onim vremenima” s kojima mahom započinje i završava svaka površna analiza bilo kojeg događaja na festivalu. Neću ulaziti u taj duboki bunar ispremiješanih sjećanja u kojima se miješa osjećaj prošlih vremena, fragmenti nekih koncerata, predstava, svijeta u kojem se “znalo što je što”, bez ustupaka. Sve je to u jednom dijelu i točno, jer kada se trebala predstavljati jedna dvadeseto milijunska državna tvorevina, nije se žalilo ni sredstava, niti truda da se pozovu i ugoste najbolji i najskuplji. Usporedbe radi današnji programski budžet festivala trebao bi biti barem pet puta veći da bi dostigao produkciju iz tih vremena.