Damir Karakaš ponajbolji je hrvatski prozaik među onima rođenim šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Ne piše mnogo, ali drži solidan tempo: tri kraće zbirke priča i pet kratkih romana. Prvi je u devedesetima zavičajnu prozu obilježio zavičajnim govornim idiomom. Karakaševi likovi lički su seljaci, surovi očevi, nesretni sinovi, brižne matere, ali i čudaci, odbačeni ili, najkraće rečeno, oni drugačiji. Pisao sam o svim njegovim prozama, osim o predzadnjem romanu, “Blue Moon”. Iz knjige u knjigu Karakaš brusi stil i njegov nov roman “Sjećanje šume” uzbudljivo je slikovit, a koncizan, štedljiv s riječima, a bogat značenjima.
Karakaš je u prijašnjim knjigama realizirao naglašen dramski talent. Umije, primjerice, stvoriti i razviti lik kojeg i ne prikaže ne...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....