Riječki “Falstaff” izvrsna je i vrlo zabavna predstava. Upravo onakav kakav mora biti Verdijev i Shakespeareov ostarjeli vitez, pijanac i umišljeni ljubavnik koji se nakon svih mogućih peripetija u kojima redovito izvlači deblji kraj od publike oprašta riječima “Sve na svijetu tek je šala...”
S posljednjom operom Giuseppea Verdija i operni je ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc zaokružio veliki projekt Verdi - Shakespeare - Surian objedinjen umjetničkom sinergijom bas-baritona Riječanina Giorgia Suriana i dramaturga-redatelja Marina Blaževića. Nakon “Otella” i “Macbetha” “Falstaff” je uslijedio kao logična završnica dijela Verdijeva opusa nastalog prema tekstovima elizabetinskoga barda u kojem je svjetski cijenjeni pjevač mogao pokazati sve svoje umijeće u suradnji s osobnošću redatelja Blaževića, kao i s vrsnim dirigentom, Fincem Villeom Matvejeffim.
Reducirana scena
Surianova sjajnog Falstaffa gledali smo prije kojih desetak godina u zagrebačkoj moderniziranoj produkciji, no u ovoj riječkoj bio je jednostavno neodoljiv, zahvaljujući prvenstveno scenskom ozračju koje ga je pustilo da u miru božjem kreira lik u koži koju su mu dali autori a koja mu je, kao uostalom i svim drugim sudionicima, pristajala kao salivena. Bio je spiritus movens zaigrane i razigrane predstave u kojoj je sve sjelo na pravo mjesto, a kako je riječ o izrazitoj ansambl operi, utoliko je njegov šarm, scenski duh, predstavljačka inteligencija i nadasve raskošna vokalna interpretacija obasjala i sve kolege.
Jer “Falstaff” je kao djelo u cjelini iznimno zahtjevno koliko pjevački toliko i glumački baš za sve likove; scenske situacije traže virtuoznost komike svakog ponaosob, ali i zajedništvo koje mrsi priču i kad samo jedna karika malo popusti ili nije na pravome mjestu, sva autorska genijalnost lako može otići u vjetar, u najboljem slučaju u forsiranje operne rijeke kojom se Verdi osluškujući Shakespearea kroz libreto Arriga Boita tako vedro narugao svijetu na kraju života.
U svom sada već prepoznatljivom redateljskom rukopisu “manje je više”, Blažević se i ovaj put odlučio za redukciju scene i kao scenograf, uz Dalibora Laginju, doveo je djelo i sudionike pred zastor, u prvi red partera, među publiku sprijeda i straga ubacujući se i sam u pojedine situacije kao pomoćni “civil”, što je još dodatno razvedrilo zbivanja, povremeno i na rubu filigranski tkane, osobito u duhovitim kostimima Sandre Dekanić, commedie dell arte. Poseban začin bio je i razlistani dvojezični tekst s povremenim zajedljivim komentarima na uvećanom displeju, još jedan dodatni poen redateljskoj mašti koja Marinu Blaževiću očito ne nedostaje.
Njegove su režije stilski čiste, ne kreću se usuprot glazbi, prirodne su i nenametljive, a dovoljno suvremene da ih ne možemo smatrati ustupkom konvenciji. I to je značajka osobito važna kod komične opere koja lako može skliznuti u trivijalnost koja podilazi publici, no u ovom “Falstaffu” ona je zaobiđena za volju zdrave i vedre igre sve do finala u kojem se scena rastvara jer nastupa zbor što je jedina slabija točka predstave jer upravo mimo očekivanja slijedi konvenciju.
Ženski kvartet
Ansambl osvetoljubivih i domišljatih windsorskih gospođa, njihovih muževa i ljubavnika, slugu, jednog nadobudnog suca i dakako Falstaffa, pošteno je oznojila u scenskom pokretu Selma Banich vrteći ih u odabranu prostoru u svim smjerovima komike i duha koji izviru iz glazbe i čine je toliko posebnom. U ženskom kvartetu vodila je muzikalnošću Anamarija Knego kao Alice Ford, no ništa manje nisu bile dojmljive i Ivana Srbljan kao Meg Page, lijepa lirska Nanetta Vanje Zelčić i jako zabavna Miss Quickly Biljana Kovač, dok je muški dio, osim dakako Suriana, vodio izvrstan Robert Kolar kao Ford, a uz njega redom vrlo dobri i Aljaž Farasin, Sergej Kiseljev, Marko Fortunato i Dario Berchich. Svi su se jako dobro zabavljali, a to se u ovoj operi može samo ako se besprijekorno svladaju vokalne dionice.
Za njih kao i za prvorazredan zvuk orkestra i manji udio zbora zaslužan je dirigent Matvejeff koji se nakon “Otella”, predzadnje Verdijeve opere, prihvatio i ove posljednje, možda i najteže. Partitura “Falstaffa” osim pokoje arije kompliciran je mozaik vokalnoga pleta i orkestralne ekstravagancije ne samo za Verdijev opus u cjelini nego i za vrijeme u kojem je nastala. To je Verdi koji daje propusnicu dolazećem stoljeću, više opor nego melodiozan, zagledan u budućnost, ali i s posvetom prošlosti u fugiranome finalu koji se tekstom ruga no glazbom slavi znakovlje koje je i njemu omogućilo “Falstaffa”.