RAZGOVOR S GLUMICOM

Ksenija Marinković: Nikad mi se nije dogodilo da ne dobijem željenu ulogu

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 21.11.2011. u 07:36

Samo me nemojte pitati o kilogramima i djeci - kaže Ksenija Marinković nakon što smo se smjestile za stol u kafiću Thalia, glumačkom okupljalištu pokraj njezina matičnog kazališta ZKM . Govori glasno, artikulirano, gotovo književnim štokavskim. Ima gard jake žene koji me odmah osvojio. Dok čekamo fotografkinju Neju, pričamo o vječnoj ženskoj temi - modi. Hvalim njenu crnu kombinaciju (“Donna Karan, za 40 dolara, opelješili smo Macy’s kada smo s ‘Garažom’ gostovali u New Yorku, a sve bagatela”). Ksenija trenutno glumi u čak šest predstava, a 26. studenoga očekuje je i premijera predstave “Moj sin samo malo sporije hoda” redatelja Janusza Kice po tekstu Ivora Martinića.

Mračno-duhovit način

- Predstava govori o nekoj vrsti egoizma kod ljudi, no Ivor 0Martinić to je prikazao na mračno-duhovit način. Ja glumim majku, a moj je sin, kojeg igra Vedran Živolić, invalid u kolicima, s tim da je prije hodao, i to je postao problem koji ja ne mogu nadvladati. U cijeloj predstavi patim više od njega jer mi on ne uspijeva objasniti da je sve u redu i da se on dobro osjeća u svojoj koži. Većina nas koji smo njegova obitelj ili smo previše obazrivi ili racionalni.

Odlične ženske uloge

Ja sam, recimo, preposesivna majka koja to što ona vidi kao problem u svom sinu stalno nadomješta pretjeranom ljubavlju i brigom. To zvuči puno strašnije nego što jest, no to je svakodnevni život. Predstava cijelo vrijeme pliva po tankoj liniji, a to je koliko smo zapravo puni predrasuda dok se pravimo da je sve u redu i da sve razumijemo. Martinić je odlično smjestio te ženske uloge, tako da točno prepoznaš tipove i fino je razotkrio psihološke začkoljice u ženskim karakterima.

Iako uvijek naglašava da joj je najdraža ona uloga koju trenutno igra, zanimalo nas je po kojoj bi ulozi voljela da je publika najviše pamti. Moj favorit bio bi “Closer”, predstava u kojoj je devedesetih igrala u Gavelli:

- Ma da, to ste gledali? Da, ‘Closer’ je bio jedna od tih kultnih predstava, pa onda ‘Knjiga o džungli’, to je bila dječja predstava, ali je bila prava pravcata hit predstava, također ju je režirao Janusz Kica s kojim sada radim. Ljudi su jako voljeli i ‘Magic and Loss’ Eduarda Milera, stalno su bili redovi za karte. Predstava je nastala po tekstu ‘Bolest mladeži’ koji smo preradili i učinili ga malo jednostavnijim i pitkijim, pa je izgledao kao tekst za depresivne mlade ljude, što se ‘nosilo’ devedesetih. Svaka predstava mi je nešto u životu otvorila, a nikad mi se nije dogodilo da ne dobijem ulogu koju želim, ja sam to sebi nekako zadala.

Ne želim biti mlađa...

Mnogi redatelji za Kseniju kažu da je ponajbolja glumica jedne vrlo plodne gene-racije kojoj pripadaju i Rene i Sven Medvešek, te Suzana Nikolić, koji su joj prijatelji još s Akademije (“Kad se znaš s nekim s Akademije, to je kao da se znaš iz vojske”). No, smeta li joj to što joj već sada daju uloge starijih žena?

- Ne, uopće me to ne dira, ne želim biti mlađa nego što jesam, nisam nikada sebe doživljavala kao seks-bombu, uloga je uloga i nisam se time nikad opterećivala.

U jednom je intervjuu izjavila da je u osamdesetima odlazak na kazališnu predstavu bio poput odlaska na rock-koncert. Je li danas, u vrijeme dominacije sapunica i TV serija, kazalište postalo neka vrsta elitnog utočišta za glumce?

- Kazalište jest elitno mjesto samo po sebi zato što se sve događa uživo i zato što je tamo posebna atmosfera. Ja volim snimati i filmove i serije, ali kako sam odrastala uz kazalište, meni je to primarno mjesto gdje glumci sazrijevaju. U osamdesetima su bile velike filmske zvijezde Rade Šerbedžija, Mira Furlan... svi su trčali gledati ih i vladala je atmosfera u kojoj se kazalište jako voljelo.

Spomenuvši naše velike zvijezde, prisjetila se i svojih glumačkih uzora:

Glumački uzori

- Dosta sam kao studentica učila od Šerbedžije gledajući ‘Glembajeve’, kao i od Mire Stupice, nju sam jako voljela. Jednom je gostovala u HNK s predstavom ‘Marija se bori s anđelima’. Bila sam zbilja dirnuta njenom izvedbom i time da je s minimumom sredstava kod nas postizala sve. Fascinirala me bila i Božidarka Frajt zbog svoje prirodnosti zbog koje je izgledalo da su kamera i ona jedno.

Za kraj smo se dotaknuli i Ksenijinih hobija, koncerti nekad (“Otišla bih na Madonnu za dobra stara vremena”), a filmovi danas:

- Zadnje sam gledala ‘Melankoliju’, mljac! Odličan film, na duhovit i bajkovit način govori o depresiji. Kirsten Dunst je izvrsna. Sviđa mi se ta von Trierova potreba da se makne od općeg pozitivizma koji stalno vlada, a ispod njega uvijek kulja neki malo teži sadržaj, malo teže stvari koje ga muče i koje otvara. Jako bih voljela glumiti u nekom njegovu filmu!

Redatelji o suradnji s glumicom

Rajko Grlić: Ksenija je ozbiljna i velika glumica, a jednostavnost kojom uspijeva igrati karaktere vrlo je rijetka. Usporedio bih je s Pavlom Vuisićem - kada postanete redatelj u godinama, naučite da umijeće glume ne pomaže filmu već osoba, ličnost, i sretni ste ako kamerom uspijete uhvatiti komadić te ličnosti.

Ognjen Sviličić: Ksenija Marinković nije glumica žutog tiska, nego osoba sasvim posvećena zanatu. Gotovo da nema redatelja koji ne bi htio raditi s njom. Na probama za seriju ‘Stipe u gostima’ uvjerio sam se koliko je koncentrirana i koliko pažnje posvećuje detaljima, a detalji su u glumačkom poslu sve.

Izdvajamo