Stvari su doista otišle kvragu, kad Borut Šeparović mora osnivati band-aid za spas zemlje. Zadnji put je Montažstroj zakričao u spas zemlje dok je ista bila u plamenu 1991., pa su na to odgovorili disko-pocupkivačkim ritmom svoje pjesme 'Croatia in flames'. Nije to loše prošlo, pjesma (na engleskom jeziku) se vrtila kao vapaj međunarodnoj javnosti ratom spaljene zemlje, i na kraju završila na patriotskoj kompilaciji 'Rok za Hrvatsku' , iako istini za volju valja primjetiti da je song svojom atmosferom i porukama ( "Attack is the best defence...") više vukao na militarističke fascinacije leibachovaca nego na mirotvornu rock poruku.
Dvadeset i kusur godina kasnije, ista ta zemlja zatekla se u jednoj potpuno shizofrenoj situaciji, i Šeparović je tu prepoznao svoju priliku do se ponovno oglasi. Okupio je odličnu ekipu koja mu je u glazbenom smislu dala novi vjetar u leđa elektro-popom s distorziranom rock-gitarom, te se nimalo nostalgično razračunao s jugoslavenskom glazbenom "boljom prošlošću", napravivši koloplet pjesama "političke pornografije".
Citiranjem i parafraziranjem bendova kao što su Paket Aranžman, Električni orgazam iz rane pankerske faze (Zlatni papagaj) i Idoli, perfomans 'Mali čovjek hoće preko crte' konstatirao je svu izopačenost te "političke pornografije" koja svako-malo pomalja svoju ružnu glavu zadnjih dvadeset godina. Tako smo u sat i petnaest minuta odgledali sve, od navijačkih skandiranja "Tko ne skače - pravoslavac", izražavanja mržnje prema Srbima, crncima (koji su odlično izveli 'Ni'ko kao ja' Šarla Akorbate!), homoseksualcima... do mokrog sna balkanske estrade - dueta Marka Perkovića Thompsona (kojeg je ovom prilikom izvedbeno utjelovio njegov prezimenjak Ante Perković u odličnoj autoironiji!) i udovice ratnog zločinca Arkana Cece Ražnjatović (koju je predstavljala Sara Renar).
Suverenim korištenjem videa kao sastavnim dijelom predstave Montažstroj se služi od svojih početaka, dok je njihova prepoznatljiva sklonost fizičkom teatru ovog puta bila prigušena iz praktičnog razloga - šaroliki izvedbeni korpus nije se sastojao od plesača, već od pripadnika raznoraznih marginaliziranih skupina društva koji su dobro funkcionirali kao pjevački zbor. No, ipak smo vidjeli dosta plesa, vijorenja crvenim zastavama, sinhroniziranih masovnih pokreta koji zazivaju duh kolektivizma... Svašta se tu namiješalo, od kritike američke vanjske politike do prikazivanja starog jugoslavenskog propagandnog filma za cijepljenje protiv bjesnoće... Lepezi umjetničkih provokacija dodano je i nepriznavanje koncepta - intelektualnog vlasništva.
Na taj je način opravdana eksploatacija glazbene baštine jugoslavenskog pop-rocka iz koje su izvučeni glazbeni i lirski citati, te vješto upakirani u nove poruke kojima je ispisan svojevrsni epitaf toj istoj baštini. No, sve popularnije distanciranje od koncepta intelektualnog vlasništva, koji se nalazi pred golemim (pa u konačnici možda i nepremostivim) problemima u suvremenom digitalnom dobu, možda bi i držalo vodu da Šeparović nije tv-ekipi Jutarnjeg zabranio slobodno snimanje materijala za prilog, iz ničime opravdane bojazni da netko ne bi snimljenim materijalom manipulirao i time ugrozio Šeparovićeva - autorska prava!? O tempora, o mores! "Posuditi" nečiji autorski rad za svoj projekt (za koji naplaćuješ ulaznice i dobivaš vrlo konkretnu financijsku potporu od društva) po toj bi logici trebalo biti ok, u budućnosti taj isti rad reciklirati i dalje eksploatirati u drugim oblicima za vlastiti probitak je isto (valjda?) ok, ali pritom strahovati da bi netko mogao ugroziti ta "tvoja" autorska prava dovodi Šeparovića u poziciju da skače sam sebi u usta. Parafrazirajući jezik pop-revolucionara šezdesetih godina, umjesto da postane dio rješenja, odabrao je ostati dijelom problema.
VIDEO: MONTAЖ$TROJ Pogledajte što poručuju "mali ljudi" uoči svoje premijere
Na toj se točki razotkriva sva plitkost autorskog koncepta ove predstave, koja je zanatski vješt primjer pletiva standardnog seta montažstrojevskih provokacija, ali ne puno više od toga. Konstatirati nevaljalost postojećeg stanja, pa nastaviti dalje po starom, i nije neko nadahnuće.