NASTUPA U ZAGREBU

Mario Jovev, nova zvijezda riječkog teatra: ‘Nisam htio biti na grbači ocu taksistu, otišao sam Šerbedžiji i...‘

 Vanesa Pandzic/Cropix
Mario Jovev s Denijem Sankovićem i Ana Marijom Brđanović u sklopu projekta Jutarnjeg nastupa u Petom kupeu u ponedjeljak u 20h

Glumac Mario Jovev, koji je 8. rujna napunio 28 godina, već iza sebe ima niz zapaženih uloga u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u kojem je počeo raditi još kao stipendist, tijekom studija Gluma i mediji pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Nakon što je 2018. diplomirao u klasi profesora Rade Šerbedžije postao je stalni član Hrvatske drame, a uz kolegu i prijatelja Nikolu Nedića osnivač je i član instrumentalno-vokalnog sastava Žlice i gitara.

Mario je Zagrepčanin koji se za glumu odlučio nakon što je godinama trenirao tenis.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Bio sam u profesionalnim vodama, 11 godina sam trenirao tenis. Ali, velika je konkurencija i to je skup sport, a kako je sve to bilo na leđima mog oca, nisam želio riskirati i ostati u tome a da ne upišem neki fakultet. Gluma me zanimala i probao sam se upisati na Akademiju u Zagreb, gdje sam bio u užem izboru, ali nisam upao. Onda sam godinu dana nakon toga otišao u Rijeku, na prijemni za studij Gluma i mediji koji je tada vodio Rade Šerbedžija. Jako mi se svidjelo iskustvo prijemnog, cijeli postupak trajao je nekoliko dana - priča nam Jovev.

Mladi glumac ne dolazi iz glumačke obitelji - njegov otac, kako veli, cijeli život radi kao taksist, a majka mu dobar dio života radi u pošti.

- Prvo im je moja želja da postanem glumac bila čudna, ali podržali su me, kao što me podržavaju čitav život. Stali su iza mene i poticali me da upišem ono što želim - govori.

Prema njegovim riječima, u tinejdžerskim godinama na njega je jak dojam ostavila predstava "Kako misliš mene nema?!" zagrebačkog kazališta Exit, koja ga je i inspirirala da počne razmišljati o glumi kao o životnom pozivu.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Predstava je još i dan danas na repertoaru, Amar Bukvić i Filip Juričić bili su mi odlični. Sjećam se da mi je, kada sam pogledao tu predstavu, nešto zazvonilo, odjeknulo u meni. Poželio sam i ja raditi to što rade oni, nakon čega sam krenuo na nekoliko predavanja kod Kostadinke Velkovske. Tamo sam se početno upoznao s glumom, naučio neke osnove osnova, indikacije za prijemni. Prošao sam u Rijeci i još tijekom studija postao sam stipendist HNK te sam nakon Akademije nastavio ovdje raditi - priča Jovev.

S Rijekom je, kaže, prošao više faza, gdje je prva bila zaljubljivanje u novi grad.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Jako mi se svidjelo i želio sam ovdje ostati živjeti i raditi. Nakon toga, postalo mi je teže i nisam znao što bih ovdje, a to se poklopilo s nekom mojom životnom fazom traženja identiteta u životu. Je li ovo to što želim raditi, što trebam raditi? Ali, te dvojbe olakšalo mi je to što sam se zaljubio tu u Rijeci, pa sada više ne planiram odlazak, vraćanje u Zagreb. Ako se dogodi nekakva prilika za ulogu, to je samo 150 kilometara, tako da se ne moram seliti - priča Jovev.

Otkako se uopće zainteresirao za glumu, želja mu je bila postati kazališni glumac, a o filmu nije razmišljao.

- Ako dođe do neke filmske uloge, super, i to mi je želja, ali mimo nekih kratkometražnih studentskih uradaka, nemam previše iskustva pred kamerom - kaže.

Veli da je sistem stipendiranja mladih glumaca u kojem dobivaju priliku igrati u riječkom HNK još tijekom studiranja jako dobra stvar, no nije riječ o novcu dovoljnom za samostalan život.

- Trebao bih sam plaćati stanarinu dok studiram, a uz studij, ogroman dio vremena odlazi na sam rad na predstavi. Naravno, radi se o manjim ulogama, ali oko njih ima jako puno posla. To mi je bio težak period dok sam bio stipendist, jer htio sam se što prije odvojiti od grbače roditelja. Ali, eto, sve se na kraju dobro posložilo i sada je O.K. - govori.

Prije Akademije se, veli, nije puno susretao s glumom.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Davno, još u osnovnoj školi, bio sam na Lidranu s jednom lutkarskom predstavom u kojoj sam zeznuo tekst. Osim toga, nisam imao nikakvih uloga - smije se.

Studij kod Rade Šerbedžije i Lenke Udovičić je, kako kaže, za njega bio jedan biser.

- Stvarno sam zahvalan što mi se to dogodilo u životu, u smislu usmjerenja u glumački svijet. Rade i Lenka su sjajni, što se tiče pedagogije i vođenja mladog čovjeka koji se odlučio baviti tim poslom i pokušava pratiti svoj poziv. Vrlo su inspirativni njih dvoje i smatram da lijepo rade za glumačku glavu, pogotovo mladu, koja još ne zna, koja se traži - govori.

Najvažnije stvari koje je naučio na studiju vezane su uz pristup poslu.

- Prije sam bio dosta zatvoreniji i introvertiraniji. Glumu sam možda i odabrao da idem protiv sebe, protiv te introvertiranosti, jer se sam sebi nisam sviđao takav. Gluma te dovede pred gotov čin. Pristup, disciplina, to je nešto što su mi dali Rade i Lenka. To što je čovjek introvertiran, ne znači da nema ništa unutra. To zna biti cijelo jedno bogatstvo koje želi izaći van i ako se predugo drži, može postati problematično. Na neki način, gluma ima terapijski učinak za nas introvertirane. U jednom trenutku, kada ovladaš time, postane ti gušt kada si na sceni, kada znaš što radiš i radiš što voliš. Mir je i tišina, a ti svih držiš u šaci i imaš svačije uho i svi čekaju što ćeš sljedeće reći. Ono što primaš natrag u takvoj situaciji je ogromno i ispunjavajuće - kaže mladi glumac.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

Zanimljivo je, kaže, pronaći u sebi sav taj spektar likova koje glumac oživljava na pozornici. Od formirajućih uloga koje su na njega ostavile jak dojam pamti Otela.

- Na samoj Akademiji igrao sam Otela. Rade mi je rekao da sam jako daleko od Otela po samom habitusu i da mi je upravo zbog toga dao taj zadatak. To mi je bio ispit, igrao sam glavnu scenu i to mi je ostalo kao lijep rad na ulozi. Rade me vodio većinom puta, uz određene Lenkine asistencije, i bio je jako zadovoljan rezultatom. To pamtim kao prvu ulogu koja me oslobodila. Među kasnijim ulogama u samom HNK puno mi je značila ona Guya Montaga u "Fahrenheitu 451". To mi je bio krasan proces, jedan lijepi, pitki i inspirativni rad s redateljem mojih godina, Ivanom Penovićem. Lijepo mi je bilo što se sve napravilo tako mirno, razgovorno, bez tenzija, baš sam uživao - priča.

Predstava koju je radio sa svojim kolegom s Akademije i HNK Nikolom Nedićem, "Žlice i gitara", u životu mu je, kaže, najviše značila.

- Krenuli smo s tim prije pet godina, kao s nekakvom autorskom idejom u koju smo uklopili naša promišljanja u životu. Sve je krenulo iz dnevnog boravka, u obliku pjesama i pjesmica koje smo pisali i uglazbljivali. Najviše sam toga doživio na sceni preko te predstave. To je predstava koju igramo već pet godina, evo nedavno smo imali gostovanje u Kolašinu u Crnoj Gori, u Sarajevu, u Rovinju, ovog ljeta smo se baš fino naputovali. U toj predstavi mi smo mi, ona je neka vrsta antiteatra, ogoljenog od svega. U njoj ima i pjesama koje smo napisali s 15 godina. Materijal pokušavamo održavati živim, konstantno ga obnavljamo novim stvarima, vrlo je interaktivna predstava s publikom, tako da, zbog direktnog kontakta, puno toga doživiš na sceni - govori Jovev.

Kaže da je glumcu vrlo lako ući u zamku tuđe interpretacije kada se radi o poznatim naslovima s toliko puta govorenim tekstovima.

- Kada se krene od nulte točke pred samim tekstom, od same logike rečenice i značenja teksta do toga što tekst znači meni osobno, u cijelom tom dijalogu s tekstom i redateljem, približiš sve to sebi i taj tekst postanu tvoje vlastite misli. Te rečenice, koje je napisao netko drugi, progovore iz tebe. Smatram da je vrlo bitan dio procesa da taj materijal napraviš svojim. Onda se možeš igrati, pratiti upute, dorađivati ga i tako dalje - govori Jovev.

Ulazak u ulogu je, veli, emocionalno iscrpljujuć, zahtjevan proces.

- Zapravo je u tom smislu i lakše igrati one uloge koje su dalje od tebe, koje nisu toliko slične onome što si ti - kaže.

Od redatelja s kojima je radio u najljepšem mu je sjećanju rad s Ivanom Penovićem.

- Osim "Fahrenheita", s njim sam radio i "Pravu komediju" koja je bila omnibus predstava s 10 redatelja. Svaki je redatelj radio svoju priču od 10 minuta, a on je bio jedan od njih. Tamo smo se upoznali i odmah smo funkcionirali kao prijatelji, više nego kao redatelj i glumac. Super mi je bilo raditi i s Vitom Tauferom, s Oljom Lozicom, s kojom sad radim "Regoča". Svaki proces je sam za sebe poseban i od svakog redatelja s kojim sam radio dobio sam ponešto - priča Mario Jovev.

Roditelji su mu i dalje velika podrška. Oni dolaze na njegove predstave kada god to mogu.

- Oni zapravo nisu konzumenti kazališta, tako da od njih mogu dobiti iskrenu kritiku. Kada su oduševljeni, znam da je bilo dobro, ako im se nešto nije svidjelo, kažu mi to, i ta je vrsta feedbacka dosta korisna - govori nam Mario.

Ne bi imao ništa protiv toga da mu netko ponudi filmsku ulogu, no svoju karijeru, za sada, nije gurao u tom smjeru. Od filmova u zadnje vrijeme uživa u onima švedskog redatelja Rubena Östlunda.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Jako mi se sviđa taj europski štih. Umoran sam od tih amerikanizacija, od Netflixa, gdje se ne zna što više, jer toliko je toga bačeno pred tebe. Zanima me i sama kritika toga, recimo "Black Mirror", kada je stvarnost taman toliko pomaknuta da bude moguća. Od muzike slušam svašta. U predstavi s Nikolom Nedićem izvodimo ono što smo se sami naučili svirati, ja sam ubacio žlice. Muzika mi je velika inspiracija, volim raditi i muziku za predstave. Smatram da je, ako hoćeš biti glumac, potrebna muzikalnost, ili barem želja, ljubav prema muzici - zaključuje Mario Jovev.

Mladi glumac sudjeluje u novoj predstavi koja nastaje prema tekstu pisca Kristiana Novaka, koju riječki HNK radi u koprodukciji s varaždinskim Hrvatskim nacionalnim kazalištem. Radi se o novom Novakovom romanu "Slučaj vlastite pogibelji". Tema je neriješeno ubojstvo koje priču vodi u smjerovima koji pak otkrivaju društvene i intimne traume.

- To je tekst po stvarnom slučaju i odličan mi je. U dramatizaciji je Ivana Plazibata, koji će i režirati predstavu. Jako volim tekstove koji su vrlo prilagođeni glumcu, koji mu daju da se igra i da ih lako usvoji - govori Jovev.

image

Oni dolaze

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. svibanj 2024 11:40