ZAGREB - Mateja Koležnik najbolja je slovenska kazališna redateljica. Nekad, još u sedamdesetima, stasavala je kao kantautorica, no onda je upisala studij komparativne književnosti i potom kazališnu akademiju.
Do danas je režirala gotovo 40 predstava, među kojima pet u Hrvatskoj. Istakla se ovdje režijom Čehovljeva “Ujaka Vanje” u splitskom HNK, a meni se svidjelo i njezino čitanje O’Neillova komada “Elektri pristaje crnina” u zagrebačkom HNK. U zagrebačkoj Gavelli, gdje je dosad postavila dvije manje predstave, sad režira Gogoljeva klasika, “Ženidbu”. Premijera je sutra, a igraju Dijana Vidušin, Dubravka Miletić, Jelena Miholjević, Franjo Dijak, Ozren Grabarić i drugi.
Kakva će biti predstava?
- Pojma nemam, mogu samo reći da smo puno radili, da nismo radili bez poteškoća, ali da su glumci predano obavili posao. Ja nisam hit redateljica pa ne znam što bi moglo a što ne “povući” publiku.
Što se promijenilo u posljednjih deset godina u Hrvatskoj kad je kazalište posrijedi?
- Prva stvar koju moram primijetiti jest da sam ja ostarjela. I da dolazim iz drugog vremena. U tih deset godina kultura je izgleda postala potpuno nebitna za društveni život. Ona nije više prostor u kojem se promišlja neko vrijeme, u kojemu se postavljaju pitanja. Ljudima to više ne treba.
Sad je kultura samo jedan segment zabave i kulture dobrog provoda, gdje je sve jasno. Mi smo tu, dakle u kazalištu, zato da se ljudi opuste i odmore nakon dugoga radnog dana.
A ne da dođu i nerviraju se, da im još nešto da misliti. Smjernice su postale puno jasnije. Mi sad ili pucamo na sentiment, po sistemu “uh, kako je nekad bilo dobro”, ili pak idemo na šok, znači pokazati dupe, sise. Sve što se radi, mora biti zamišljeno i izvedeno direktno, tobože čisto.
Kad sam kao gimnazijalka, provincijalka, došla iz Metlike u Ljubljanu gledati u Slovenskom narodnom gledališču “Gospodu Glembajeve”, kad sam prvi put vidjela drugi čin, između oca i sina, jedan na jedan, bez ikakvog štriha, privukla me kazalištu upravo ta prikazana suština ljudskih odnosa, bez ikakvih scenskih dodatka.
To danas više nije toliko bitno, niti je toliko bitno koliko je bilo prije deset godina. Dakle, preostaje šok ili neka totalno luda interpretacija koja će donijeti gostovanja na festivalima. Postalo je jasno da je kazalište, bez obzira na to što je dotirano od države i što ne ovisi o prihodu s blagajne, ipak fiksirano za rezultat. Nema više, dođeš, otvoriš neka pitanja, propadneš i odeš.
I sve se ubrzalo i svaka predstava nosi imeprativ da mora igrati sto puta...
- Da, danas za probe imaš možda 45 dana, nemaš vremena za eksperiment, za kretanje pogrešnim smjerom, za odbacivanje i ponovno stvaranje. I da, predstava mora uspjeti, mora zaigrati sto puta, s tim kalkuliraju kazališne uprave. I ne zato što su zle i glupe, nego zato što su i same pritisnute imperativom uspjeha. Nema više, evo ti mandat, napravi što misliš da je dobro, a mi ti vjerujemo.
A imperativ rezultata je u kazalištu, kao i u svim drugim granama umjetnosti, poguban. Apsolutno vjerujem da kutura ne smije biti podložna komercijalizaciji. Kultura je mjesto otvaranja horizonata, a ne mjesto relaksacije za umorne ljude koje je izmoždio kapitalizam tog dana ili to popodne.
Ona otvara pitanje smisla života, otvaranje šire slike. Hamlet ne može biti uspješnica osim ako glavnu ulogu ne tumači lik koji je pobijedio u Big Brotheru, i točka. A mislim da je ljudima Hamlet potreban, i da su im potrebni Glembajevi.
Slovenija nema poseban Zakon o kazalištima, Hrvatska ga ima, makar je mrtvo slovo na papiru. Ovdje kultura još nije formalno gurnuta u ralje komercijalizacije. Kako je u Sloveniji, koja je u Europskoj uniji?
- U Sloveniji je postupno na djelu komercijalizacija kulture. Kazalište je u Sloveniji oduvijek imalo posebno mjesto. Slovenci su mali narod, manje od dva milijuna koji govore slovenski jezik. Tradicija nastupanja u slovenskom jeziku dovela je kazalište na zavidnu razinu, višu nego što su postigle druge grane umjetnosti. Na dosta malom prostoru bilo je jako puno kazališta koja su sva bila na budžetu. To se sad počelo mijenjati.
Prva stvar koja se dogodila jest da gradska kazališta više nisu na državnom nego na gradskom budžetu, a priprema se i novi prijedlog, po kojem će sva kazališta osim tri nacionalne kuće biti i programski financirana na razini gradova. Znači, ako je nekoj gradskoj vladajućoj garnituri stalo da ima progresivno kazalište, podupirat će ga, ali ako joj nije stalo, onda se može to kazalište komercijalizirati.
Primjerice, izvolite raditi mjuzikle i komedije ili ćemo vas zatvoriti. Krovna institucija koja je čuvala kazalište, koja je čuvala ansamble koji su po mom mišljenju jako bitni da kazalište funkcionira, da možeš raditi velike podjele, da možeš raditi stvari koje nisu fokusirane na komercijalno, to se promijenilo. Ne znam je li to utjecaj Europe.
Ne postoji nikakva Europa, postoje samo gluposti za mase.
Europska unija ništa ne propisuje kad je posrijedi Europa.
- Istina, ali ne pomaže. Čudi me da smo nekoliko tisuća godina europske tradicije u dvadeset godina prodali za američku glupost.
Slovenija sad ima cijeli tucet dobrih redatelja, takva koncentracija kvalitete ne postoji ni u jednom južnoslavenskom narodu. No, niste organizirani. Zašto?
- Ne, nemamo neko posebno udruženje, imamo Društvo dramskih umjetnika, ali to ne znači da se nećemo organizirati. Jako malo slovenskih redatelja je na plaći, stalno zaposleno. Uglavnom smo dobrovoljno na tržištu. Znači, trudimo se, gledamo jedan drugoga, ako imaš lošu sezonu, teško ćeš dobiti drugi posao. Zaista jako puno radimo, no zapravo nas taj sistem onemogućuje da kvalitetno radimo. Zato većinom razmišljamo da pobjegnemo. U Njemačku.
Koje su razlike između hrvatskih i slovenskih glumaca?
- Mislim da je bitna razlika to što su slovenski glumci u startu otvoreniji za poetiku koja im nije bliska, za onu redateljevu. Pitaju se na koji način redatelj čita tekst. Svi slovenski ansambli su takvi. Vjerojatno je to tako jer je slovensko kazalište prije svega redateljsko kazalište.