Novi autorski projekt Boruta Šeparovića “Mladež bez boga”, položen na istoimeni posljednji roman, iz 1937., velikog miteleuropskog pisca Ödöna von Horvatha i na opširnu studiju iz 2015. “Heroji” Franca Bifa Berardija, talijanskog ljevičarskog mislioca i aktivista, nije donio ništa nova kad je posrijedi Šeparovićeva poetika.
Glumci “automati”, fizički stres, opsesivno-kompulzivne radnje, skandiranje kao gluma – ništa nova dakle nismo vidjeli, ali sam scenarij ove preduge priredbe toliko je postao aktualan da predstavu čini važnom i vidovitom. Naime, predstava porađa isti onaj tip ubojice, bijelog bešćutnog rasista, kakav se, na žalost, ostvario nedavno u Novom Zelandu, u mirnom gradu na kraju svijeta, gdje je stanoviti Brenton Tarrant iz čiste mržnje pobio 50-ero djece, žena, staraca i muškaraca u dvije džamije za vrijeme molitve.
Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić igraju djecu što će izrasti u bešćutne ljude po mjeri bešćutnih vremena. U Von Horvathovu romanu raste u pozadini nacistički sistem, koji će takvu mladež oduševljeno upregnuti u zlo, a u današnje vrijeme u pozadini stoji globalna “nervoza” poradi globalizacije koju još globalnijom čine novi mediji, čiji je učinak na psihu mladih ljudi upravo devastirajući. Bešćutni postaju i oni koji to inače nikad ne bi postali. Predstava završava cjelovitim izgovaranjem manifesta jednog drugog masovnog ubojice, bijelca i rasista, Andersa Breivika, čije pučkoškolske rečenice pučkoškolski svečano deklamira Lucija Dujmović. Taj banalan iskaz najbolja je metonimija banalnosti zla. Masovni ubojice nisu nekakvi monstrumi i čudovišta. Oni su jednostavno blijedi, bezlični i bijedni.