Splitsko ljeto daje lijep program unatoč pandemiji te će održati dvije dramske praizvedbe, a nudi i ambiciozan glazbeni program.
Prva dramska predstava "Teške ljubavi", prema zbirci novela slavnog talijanskog pisca Itala Calvina (1923. - 1985.), u prijevodu Morane Čale, Nedjeljke Balić-Nižić i Živka Nižića, dramaturškoj prilagodbi Ivana Penovića te režiji Aleksandra Švabića, zaigrala je na Sustipanu, poluotočiću na jugozapadnom ulazu u splitsku luku, nekadašnjem odmaralištu hrvatskih kraljeva, a poslije groblju.
Danas je ondje park, nakon što su komunističke vlasti odlučile prekopati stotine tisuća kostiju i od "najljepšeg groblja na Mediteranu" (Enzo Bettiza) načiniti park.
Posrijedi je zajednički rad HNK i Gradskog kazališta mladih. Igra se među stablima, ponad mora, ispred Meštrovićeva Kašteleta, a igra je izvrsna zato što prirodno oživljuje Calvinov pripovjedni svijet, ali i daje vlastitu priču, domaću i dirljivu. Lakoća teškoga i težina lakoće, humor kao nusprodukt apsurda življenja, kao mediteransku farsu s elementima tuge na slavenski način.
Mladog Švabića već sam hvalio, njegovu režiju predstave "Dobro je dok umiremo po redu", lani u ZKM-u, a hvalio sam i mladog Penovića, njegove predstava u Teatru &td. Ni sad ne preostaje negoli da ih pohvalim opet.
Njihov je zajednički rad donio bistru predstavu, odmaknutu od realizma onoliko koliko je potrebno, čiji protagonisti glume sa zrncem soli, dajući kazališnu iluziju, istodobno je ništeći stanovitom autoironijom. Igraju takozvane male ljude u posve, rekao bih, neinvazivnim situacijama.
Redatelj jest ujedno scenograf, isto inteligentan, jer je kamenu nišu i travnjak pretvorio u razveden prostor igre pomoću nekoliko rekvizita: klupe, šank, plastični bazen sa strane. Apstraktan prostor scene za pojedine priče označuju dakle detalji, zatim gluma te nenametljiv a učinkovit scenski pokret Damira Klemenića.
Likove definiraju i kostimima Jane Letilović, zapravo su ključni za igru, kao vanjski pokazatelji i indikatori karaktera pa i načina postojanja svakog aktera. Nimalo shematizirani, s paletom boja i oblika razigranih u nenametljivu kakofoniju, daju likovima rezon i podlogu za građenje karaktera. Glazbenu kulisu skladale su Ines Prajo i Arijana Kunštek, ponešto sentimentalnu, a izvodi je uživo, na električnoj gitari Goran Cetinić.
Igra, dakle, osmero glumaca, Vanda Boban Jurišić, Lidija Florijan, Ana Gruica Uglešić, Nada Kovačević, Luka Čerjan, Pere Eranović, Mijo Jurišić i Tina Munivrana Novković, protagoniste pola tuceta Calvinovih proznih minijatura, ljude lišene ičega herojskog ili čak značajnog, ali upravo zato bliske svakome.
Glume u zajedničkom duhu, pa i ritmu te premda nemaju svi isto prostora, nitko ne ostaje po strani, niti je ijedna uloga sporedna ili ovlaš oblikovana.
Najviše zapamtite Peru Eranovića, kao neurotičnog vojnika u vlaku i kao činovnika koji se napokon uspio domoći noći provedene sa ženom. I njega sam već hvalio, a sad mogu reći, posve sam siguran u to, da se razvio u najboljega mladog glumca u Splitu, a teško bih mu parnjaka našao i u Zagrebu.
Eranović je kadar igrati gotovo svaku ulogu kazališnu, jer je kadar transformirati se u sekundi i trajati u takvom novom stanju, kao da je oduvijek u njemu. Ovdje, primjerice, početnu neurozu protagonista pretvara u tihu euforiju, koja ga u valovima "pere", poput narkotika. Igra, dakle, prije svega tijelom, a govor je tek posljedica unutarnjeg previranja.
Oporavio se od Hamleta u Dubrovniku i Mijo Jurišić, također jedan pametan glumac sa zdravim, umjetničkim ambicijama. Funkcionira i kao sporedna persona, i kao protagonist jednako dobro. Odlična je i Ana Gruica Uglešić kao osamljena žena kojoj se dogodila freudovska nezgoda da joj u moru spadnu gaćice pa pliva unedogled jer joj nitko ne želi priskočiti "u pomoć".
Sve do pred kraj zbivanja, ona se nervozno brčka u bazenu s hladnom vodom, sve dok gotovo ne poplavi. A onda izađe pred publiku s monologom koji otkriva koja, je, zapravo njezina nevolja.
Smiješna i teška predstava istodobno.