Sjedimo u kafiću Teatra &TD, netom što je završila proba. Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović imaju još nekoliko dana do premijere. Ivor Martinić okružio se glumicama za koje je znao da mogu puno dati u novoj i bitno drugačijoj iteraciji drame koju je napisao prije 25 godina, u doba kad je tek počinjao. Četrnaest godina kasnije dramski pisac, koji je veliki uspjeh doživio ne samo u ovdašnjoj regiji, već u, dogodilo se tako, Latinskoj Americi, radi ono na što ga je ohrabrio akademskom formalizmu nesklon teatar latinoameričkog kontinenta - u novije vrijeme i sam se pojavljuje na pozornici, režira, uhvatio se vlastitog teksta i zajedno s glumicama postavlja ga pred publiku, traži mu pravu formu.
"Dramu o Mirjani i ovima oko nje" praizvelo je Jugoslovensko dramsko pozorište 2010., igrali su je deset sezona, za nju dobili sve važne i one manje bitne nagrade. Kratko poslije Beograda postavljena je i u zagrebačkom HNK. Martinić je potom po drami o Mirjani napisao i scenarij, dugo je tražio kako to staviti u produkciju, kad je scenarij dao pročitati Zrinku Ogresti relativno brzo "dogodilo" se snimanje. "Plavi cvijet" ljetos je na Puli dobio Zlatnu arenu. Ovih dana kreće u distribuciju po hrvatskim kinima.
Teška za inscenaciju
Pada mi na pamet da svi znaju Mirjanu. I što će nam sad još jedna? Zašto ponovno Mirjana, pitam autora koji ju je pisao za pozornicu, potom za film, a sad je i režira, sam stavlja na pozornicu. Što sad iznova kani s Mirjanom?
"Napisao sam taj tekst u doba dok sam tek kretao, kad još nisam imao iskustvo izvedbi i iskustvo recepcije vlastitih tekstova. Pisao sam taj tekst posve nevino, naivno i najiskrenije moguće i on mi je stalno referencijalno polazište. Jer kroz karijeru čovjek nauči na koji način reagira publika, kritika i to naučeno opterećuje. Mirjana je moja najdraža drama. Ne samo zato što je tako iskreno pisana, već i zato što nije jednostavna. Teška je za postaviti, nije milo dijete kao 'Moj sin samo malo sporije hoda' koji ima lakoću, jednostavno prepoznavanje. Mirjana je malo zajebana. Emocije jako teško prolaze kroz tu dramu. Nakon što je pogleda u kazalištu, čovjek je mora odnijeti doma da je proživi, jer dok je gleda, ne da mu da je proživi. Tako je konstruirana da gledamo teatralizaciju običnog života na jedan dekonstruirani način i u trenutku gledanja gledatelj ne može pohvatati sve te slojeve".
Banalnost, kažem, u Mirjani ne smeta. Jer banalnost u Mirjani zapravo - ne postoji. Možda je banalno misliti da je Mirjana, makar sazdana od banalnosti, banalna. Kao da je život banalna stvar.
"Banalnost tih rečenica u drami zbunjuje zato što gledateljima prikazujemo apsurd, ali ne može se igrati apsurd", govori autor. Nova Martinićeva Mirjana ima malo zadanih oblika, nju čini interpretacija triju glumica, ono je što one u nju upisuju. Glumice i redatelj, okupljeni oko stola u kafiću, govore o Mirjani, puno su toga radeći predstavu rekli, a i dalje preispituju.
Žena s gardom
"Mirjana može biti i ovakva i onakva, može biti bilo kakva", kaže Maja Posavec. Igrala je Veroniku, Mirjaninu kćer, kad je Mirjana postavljena u HNK, u doba dok je Mirjanu igrala Alma Prica. U Beogradu je Mirjanu tad igrala Mirjana Karanović.
"Da, Mirjana je žena koja je skupila neke godine, ima gard, stav, iskustvo…, ali u ovom čitanju Mirjana nije tako definirana. Mirjana uopće nije definirana", nastavlja. "Onako kako je sad napisana Mirjana može je igrati bilo koja glumica, bilo kojih godina, bilo kakvog izgleda, mogla je u ovoj podjeli biti glumica od 68 godina ili neka puno, puno mlađa", govori Ivana Krizmanić. Nova Mirjana poslijepodne sjedi sama kući, pije kavu, puši, umorna prisjeća se svega što se dogodilo, razgovara s onima koji su u životu oko nje, iako oni jesu i nisu oko nje. Predstava kao da je derivat Mirjanina toka svijesti. "To se može čitati i kao da su ti glasovi u njezinoj glavi, a mi na scenu postavljamo situacije koje podsjećaju na neku svakodnevnicu", Marina Redžepović će izvlačeći cigaretu.
Sve tri glumice u ovoj drami igraju Mirjanu. Na pozornici se višestruko izmjenjuju u toj ulozi, a sve tri su u nekom času i Mirjanina kći i Mirjanina majka, predstava traži fokusiranu gledateljevu koncentraciju. Ona koja igra Mirjanu je polazišna točka, druge dvije kao da je reflektiraju. To nije klasična partnerska suigra. Glumice zapravo Mirjanu i ne igraju, već je pokušavaju predstaviti, publici ispričati kakva je, moguće, ta Mirjana. "Mirjana je kao jedna obična žena srednjih godina…", govori Marina Redžepović vrteći čašu u ruci. "Ne slažem se, ja se ne slažem", podigne pogled s mobitela Ivana Krizmanić. "Ma ni ja to ne mislim. Ali govorim kako je većina vidi. Ona sjedi, radi, ona je tajnica, rastavljena, ima kćer…", reda Marina. "Nitko nije običan, najčešće ti obični ljudi imaju životne priče da se smrzneš, samo kad stvarno progovore, kad uđeš s njima u razgovor", Ivana će.
Svaka od njih, svjesno ili nesvjesno, u interpretaciji Mirjane nosi neku svoju specifičnost. Čak i onda kad se pokušavaju "dogovoriti" kakva je Mirjana. Konačno, pitanje je je li im cilj dogovoriti se. Jer postoji li istina o Mirjani? Na poslijepodnevnoj probi redatelj svakoj glumici na sceni pruži papir, na njemu je napisano koja od njih tad igra Mirjanu. Naposljetku slučajnost određuje koja je Mirjana. "Ta je slučajnost meni uzbudljiva, jer čini da se predstava zapravo ne ponavlja, niti jedan gledatelj neće vidjeti sve verzije predstave", kaže Martinić. Mirjana doslovce i preneseno kao da plovi kroz tri tijela i izvedbe triju glumica.
"Svaka joj od njih dade nešto drugo, bavimo se razlomljavanjem i dekonstruiranjem njezina lika", dodaje. Poslijepodnevna je proba. Tri žene kao da na pozornici traže lik, izmjenjuju se dijalozi u kojima povremeno o osobi koju igraju govore u prvom, povremeno u trećem licu. Identično odjevene glumice, okupljene oko stola, svaka sa svojom ženskom torbicom prebačenom preko stolice ili tek odloženom pored cipele, s praznom čašom koja se povremeno pretvara u pepeljaru, a za koju gledatelj poželi da nakon što iz nje ispije kavu Mirjana, tako zagledana u prošlost koju preispituje, na trenutak pogleda u kakav čudotvorni talog, da nasluti, oćuti vlastitu budućnost.
"Ja sam Ivana Krizmanić, imam 45 godina i igram Mirjanu koja ima 40 godina". "Ja sam Marina Redžepović, imam 39 godina, igram Mirjanu koja ima 40 godina, danas možda ima i 45…". "Ja sam Maja Posavec, imam 38 godina, igram Mirjanu koja ima 40, to mi se čini malo, ja ću igrati Mirjanu kao da ima koju godinu više…". Mirjana pali cigaretu, u pozadini svira lagana glazba, Mirjana pušeći olovkom otpuhuje dim u zrak, ponekad duboko uzdahne, umorna je, teško podnosi vrućine, ustala je oko sedam, doručak, kava, posao, poslije je uzela taksi, to sad više nije skupo, lijena je za tramvaj, bole je leđa i maloprije je došla kući, pričaju o Mirjani glumice.
"Ne sviđa joj se stan", kaže jedna. "Znaš što, meni taj stan opće nije loš, dobro je prošao u potresu, ja njoj ništa ne vjerujem", doda druga. Mirjana voli vodu, ima 5000 eura ušteđevine, voli poslušati Amiru Medunjanin, voli učiti ruski, nema bicikl, žali što ju je tata prestao voditi na pecanje, voli biti sama, ima Netflix, kupila je novu haljinu za 350 kuna…
Redatelj kao dio predstave
Mirjana je rastavljena žena koja ne ide u crkvu, a kad joj se desi da ode, onda se, mimo pravila, i pričesti. Žena je kojoj je otac često govorio da od nje nikad neće biti ništa. Žena je kojoj majka i danas prepričava koliko je bila ružno dijete. Mirjana je majka tinejdžerice s kojom se ne razumije. Mirjana je i kći majke s kojom ima malo što za pripovijedati, koja joj se čini daleka. Glumice se na sceni "dogovaraju", nagađaju kako Mirjana izgleda, ima li kovrčavu kosu; ne gleda televiziju, sluša radio, rješava sudoku, voli kupovati u Lidlu. "Bila je na audiciji za Lado", kaže jedna. "A… Ne znam. To mi je malo nategnuto", odgovara joj s druge strane stola kolegica, koja joj je sad i majka, ili joj je u tom trenutku kći tinejdžerica.
U kazališnom kafiću Marina Redžepović, sad već daleko od pozornice, prekriži ruke pa kaže: "Naravno da ni u jednoj predstavi nema odgovora na pitanje kako točno igrati neki lik, ali u ovoj je to dovedeno do samog ruba". Maja Posavec razmišlja: "Kad smo igrali 'Bilo bi šteta da biljke krepaju', jedna mi je prijateljica rekla da je sve odlično, ali da je šteta da je Ivor na sceni, pitala je: 'Zašto ne mogu gledati samo dramu?'. Ljudi pak vezani uz teatar su rekli da im se baš sviđa to što je Ivor na sceni. Mislim da je i ovo pomalo meta predstava, za nas ljude iz kazališta. Ali i 'obična' publika će moći uživati u ovoj drami, u tom sloju priče".
I… O čemu govori ta drama?, pitam nakon dugog razgovora, tonom kao da sam tek sad sjela među njih. Smijemo se. "Išla sam u kvartu u pekarnicu kupiti pitu kod nekih jako simpatičnih ljudi. Pitala me ta žena o čemu govori predstava koju spremamo. Rekla sam joj da je to predstava o tri generacije žena koje dođu s posla, naprave ručak, zapale cigaretu i odu spavati… 'Odlično, takve priče baš najviše volim', rekla mi je. Eto, o tome govorimo", kaže Marina Redžepović. Ima, pada mi na pamet, scena u kojoj baš ona igra Mirjanu, a Maja Posavec, igrajući kćer, pita: "Mama, što je to život?". "Život je šalica kave". "Mama, što je to ljubav?". "Ljubav je daljinski od televizora".