Napustila nas je velika kazališna glumica, dugogodišnja prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Ivka Dabetić, javili su iz HNK Zagreb. Ispraćaj je danas na Krematoriju u 14.40 sati, a komemoracija u srijedu 11. siječnja u 13 sati u foyeru.
Rođena je 1936. godine u Varaždinu, no, svoj glumački put započinje u Zagrebu, u tadašnjem Pionirskom kazalištu, današnjem ZKM-u, gdje je nastupala od svoje dvanaeste godine. Nakon mature, upisuje studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti kojeg diplomira 1959. godine u klasi Božene Kraljeve ulogom Kasandre u Eshilovoj tragediji Agamemnon.
Glumom se počela baviti mlada, a na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nastupa već tijekom studija, surađujući s redateljem Bojanom Stupicom u predstavama prema tekstovima Bertolda Brechta, Lilian Hellman i mnogih drugih. Godine 1959. primljena je u stalni angažman u našu najveću nacionalnu kazališnu instituciju gdje će ostati više od četrdeset godina, sve do umirovljenja 2001.
Iako je tijekom svoje duge i plodne karijere odigrala brojne komične uloge, među kojima se ističe njezina sjajna Petrunjela (zajedno s Ivom Serdarom kao Pometom) u Škiljanovoj režiji Držićeva Dunda Maroja, Ivka Dabetić je već ulogom Nastasje Filipovne, fatalne ljubavi muških protagonista predstaveIdiot, Dostojevskoga u dramatizaciji i režiji Geogija Para i Božidara Violića (premijera 1960.) pokazala suvereno vladanje tekstom, precizni mizanscen i golemu pritajenu energiju koja je kuljala u dramatičnim scenama.
Nakon ruske heroine, Ivka Dabetić se okušala u još jednoj zahtjevnoj ulozi, ulozi naslovne junakinje Euripidove tragedije Medeja, u režiji Božidara Violića (premijera 1965.) Briljantna dikcija heksametara, baršunasti tembar glasa i odmjerenost u najtragičnijim scenama neke su od odlika po kojoj je ta uloga ostala upamćena i od kritike i od publike.
Idući glumački vrhunac Ive Dabetić je zasigurno antologijska predstava Hasanaginica, Milana Ogrizovića u režiji Dine Radojevića (premijera 1976.), predstava s kojom je HNK u Zagrebu prvi puta gostovao u bečkom Burghteateru, predstava u kojoj je Ivka maestralno odigrala glavnu junakinju, predstava koja je bila izvođena godinama na sceni HNK u Zagrebu, uvijek pred prepunim gledalištem. Nakon, Ogrizovića, Ivka Dabetić je igrala likove Vojnovića, Pirandella, Krleže, Hrabala, Šenoe, Brešana i brojnih drugih. Kako su napisali: "Uvijek spremna na težak rad, profesionalnog odnosa prema svakom redatelju i kolegi glumcu u kazalištu, Ivka Dabetić je bila svojevrsna učiteljica mladih generacija kazalištaraca koje su tek započinjale rad u HNK-u u Zagrebu.Vjerna svojoj matičnoj kazališnoj kući u potpunosti se posvetila predstavama HNK u Zagrebu, bez obzira radilo se o velikoj sceni, ili brojnim manjim scenama širom Zagreba, na kojima su se izvodile komornije predstave. Njezin glumački repertoar je prava kula babilonska autora i djela od klasične grčke tragedije do suvremenih stranih i domaćih autora pokazujući njezin talent u svoj svojoj širini, jer je neprestano varirala uloge, od tragičkih do komičnih i dramskih, od velikih ansambl predstava, do onih malih, intimističkih. Tijekom gotovo pedeset godina bavljenja kazalištem Ivka Dabetić je zadužila ne samo svoje matično kazalište u Zagrebu, nego i cjelokupnu hrvatsku kulturu. Hrvatsko narodno kazalište se oprašta od svoje Ivke Dabetić s tugom u srcu".
S glumicom se oprostila na Facebooku i Snježana Banović, koja je napisala: "Glumiti je počela još kao djevojčica, uz svog djeda, legendarnog komičara Augusta Cilića, u predstavi Logaritmi i ljubav G. Senečića s kojom je Cilić slavio svoj veliki jubilej - 40. obljetnicu umjetničkog rada. Proputovali su s njom cijelu Jugoslaviju i u pet godina igranja izveli su je u tvornicama, bolnicama, rudnicima i radničkim domovima čak 167 puta, a vidjelo ih je više od 700 tisuća gledatelja svih generacija. Predstava je publici bila zanimljiva, velikim dijelom i stoga što su se u njoj, u ulozi sedmoškolke Marte izmjenjivale Cilićeve unuke: buduća dugogodišnja članica dramskog ansambla HNK – Aleksandra Saša Dabetić i njezina sestra Ivka Dabetić, buduća prvakinja Drame.
Cijeli svoj dugi i plodni glumački vijek, Ivka Dabetić je bila angažirana u zagrebačkom HNK gdje je ostvarila uloge bogatih psiholoških raspona: mlade djevojke: Marianne u Molièreovu Tartuffeu, Floru u Baby Doll T. Williamsa; poetične likove: Mariju (Vesna Parun, Marija i mornar), Lojzku (I. Cankar, Sluge) i Nataliju Ivanovu (A. P. Čehov, Tri sestre) te slojevite zrele žene: Nastasju Filipovnu (F. M. Dostojevski, Idiot), Kresidu (W. Shakespeare, Troilo i Kresida), Melitu (M. Krleža, Leda), Isabelu (Shakespeare, Mjera za mjeru), Medeju (Euripid, Medeja) i Majku (F. G. Lorca, Krvava svadba). Uspješno je interpretirala i likove žena pritajene osjećajnosti, npr. Adu Zvrnićevu (M. Božić, Kurlani) ili Mandu u Budakovu Ognjištu. Kao Jelica u Šenoinoj Ljubici i Petrunjela u Držićevu Dundu Maroju pokazala je i izniman smisao za karakternu komiku i tragikomiku - izvrsna u kompleksnom liku Kate Kapuralice V. Stullija. Iznimno je bila uvjerljiva u tumačenju tragedije Ogrizovićeve Hasanaginice (godišnja Nagrada »Vladimir Nazor« 1977) - Hasanaga je bio Tonko Lonza.
Upoznala sam je 1985., iste godine kad je igrala Euridiku u Sofoklovoj Antigoni (na slici), u Kunčevićevoj režiji s Enom Begović u naslovnoj ulozi. Surađivale smo na više predstava (bila sam na njima asistent režije), puno se i družile iza scene. Bila je nevjerojatno lijepa, kao srna, s tim svojim velikim očima prepunima emocija, bila je divna, samozatajna, duhovita, fina, vrijedna...i - preskromna.
Bila je prepuna ljubavi i nježnosti za svoju prerano otišlu sestru Sašu, za supruga Borisa Dogana, velikog hrvatskog slikara, sina jedinca Andreja i njegovu suprugu Olgu, za obožavanoga unuka Borisa.
Režirala sam joj samo jednom: u predstavi Good (Dobri, HNK, 2000.) igrala je Majku, a njezina potresna scena umiranja još mi je pred očima i nekako mi se čini da je baš tako i otišla nekidan, dugo i tiho kročeći kroz kontralicht, kao da lebdi...
Počivaj u miru, draga Ivka, divo!"